Viktor Ivančić: Pozni pisac
"U doba komunističkoga mraka, ukratko, veliki hrvatski književnik bio je manji od makova zrna, skupa s alegorijama i aluzijama što su se cijedile iz takva usuda. Stoga je u sutonu života predan udarničkom poslu: svoju je aktualnu književnu veličinu prisiljen graditi strpljivim retuširanjem nekadašnje mizerije. Da bi polučio puni uspjeh, Aralica treba biti ne samo prozni, već i pozni pisac.
‘Anastazija’ će u tom smislu očito predstavljati novi prilog u iznimno bogatoj kolekciji autorova retroaktivnog samoosvješćivanja. Na djelu je, kao i u ostalim njegovim poznim prozama, kategoričan literarni obračun s vlastitim kukavičlukom, odlučna redefinicija osobnoga intelektualnog i moralnog stava što se u konkretnome historijskom trenutku – u trenutku kada se radnja realne pripovijesti događala – iskazivao kroz karakter crva. Sada taj crv, zahvaljujući prednostima tranzicije i književne imaginacije, postaje zmaj koji riga vatru iz svih šupljina, dovoljno krupna zvijer da nasrne na golemu crvenu neman."
"Daleko od toga da je akademik Ivan Aralica bio jedini među današnjim antikomunističkim jurišnicima koji je disciplinirano gmizao unutar partijskih struktura, pa mu se ‘to licemjerje utisnulo u psihu’. Naprotiv, bio je tipski uzorak, dostojan reprezentant impresivna mnoštva."
"Punih pedeset i pet godina sistematskoga socijalističkog mrcvarenja nije bio dovoljno dug period za ove muževe da skupe hrabrosti i štogod kritički zucnu o komunizmu, da bi po okončanju toga mučnog razdoblja otpustili iz pluća nesnosnu količinu decibela, postajući korifeji naknadnoga disidentstva. Postkomunistički antikomunizam hrvatske nacionalne inteligencije vrijedilo bi valjda sagledati i iz rakursa koji bi uzimao u obzir anksiozne poremećaje, kao erupciju kuraže što je nekoć bila tragično zatomljena.
Iz Ivana Aralice, primjerice, pršti sve što je svojedobno čuvao duboko u sebi (piščev kritički naboj, naime, raste po krivulji smanjenja rizika), pa će i ‘Anastazija’ – priča koja je čišćenjem od alegorija, aluzija i hermetičnosti nabujala do romana – odjeknuti kao agresivni prosvjed protiv davne autorske ustrašenosti, ali bez bilo kakvih katarzičnih ambicija, usmjeren na sistem, a ne na kukavelja što se tome sistemu majstorski prilagodio, trpeći teror na način da se uglavio u režimsku mašineriju moći, tj. u ideološku komisiju Partije."
"Valja imati petlje i suprotstaviti se poretku koji više ne postoji, vjerojatno je razmišljao pisac. A dok je dotični režim bio u punome zamahu, književnik se alegorijsko-hermetički skutrio i skupljao snagu kako bi mu, od momenta kada ovaj ne daje nikakve znake života, mogao zadavati smrtne udarce.
Akademik je time izložio samu bit postkomunističkog antikomunizma hrvatske inteligencije. Taj žar nije antitotalitaran, on nema u primisli ništa slično demokratskim raspletima, već nastupa iz zapanjujuće partikularne perspektive, a ta perspektiva je samo i isključivo nacionalistička. Hrvatski antikomunizam, drugim riječima, totalitaran je upravo u svojoj protutotalitarnoj laži.
Aralica u svojoj poznoj prozi ne svjedoči o istini naše prošlosti, nego o istini svoga straha i svog sluganstva, o istini jedne oportunističke avanture koja je potrajala desetljećima. Zbog toga on ima urgentnu potrebu da crvenoj bandi napokon ‘saspe istinu u lice’, radi toga u mrtvom komunizmu prepoznaje tekući problem, poput pljuvačke na svojoj fotografiji iz mladosti."
No da, od 90-ih pa na ovamo modni je izričaj i dalje revizionizam (već u statusu evergreena), kako službene tako i osobne povijesti. Staljin je protivnike osim gulazima eliminirao i fotomontažom, da ih njegova povijest ne pamti (a Lenjina dodavao, da si novu ispiše). Pa i najveći Hrvati svoje partijske knjižice moraju zakopati pod najdubljim slojem govana, retuširati do korijenske (ne)prepoznatljivosti.
Araličina olimpijska akrobatika (u retuširanju samoga sebe) podsjetila me na još jednu akrobatsku pričicu još jednog velikog domoljuba i, kako Ivančić titulira, antikomunističkog muža jurišnika, Tihomira Dujmovića, po kojoj im je hrvatsku zastavu, a kojom je njegova hodočasnička grupa još za bivše Juge mahala papi na Trgu svetog Petra (sjećam se i priložene fotografije u SD), u cilju sabotaže podvalila nitko drugi doli - Udba. Tihi je naime tom mentalnom vratolomijom smrtno ozbiljno htio poručiti da su ekipa i on već onda bili toliki Velikohrvati da im je čak jedna zločesta Udba čak i u Vatikanu radila o glavi. Ali izvedba mu je u svojoj lucidnosti sebi unatoč ispala poprilično urnebesna, kako to i inače sa nacionalističkim "junačenjima" ide.
Ah ta zla, zločesta i najzločestija Udba, kako antihrvatski pokvareno i podlo od nje da junačko hrvatsko domoljublje sabotira i podriva ništa manje doli hrvatskom zastavom!