Marketing
Varešarije (Ivanković u Rijeci)
Sinoć sam si priuštio solo večernji izlazak nakon zbilja, rekao bih, dugo godina. U Rijeci je gostovao uz Jergovića najcjenjeniji bosansko-hrvatski književnik Željko Ivanković, rodom iz Vareša, gradića iz središnje Bosne,koji je u prošlom ratu doživio Kalvariju, skoro dvije trećine stanovništva je iseljeno. Željko je cijeli rat proveo u Sarajevu, vodio je izuzetno vrijedne ratne dnevnike koje je još za rata nedotjerane objavio, a dragocjen je svjedok i kao ratni šef BH pressa, braća su mu bila u suprotnim vojskama, sestra udana na "neprijateljskoj strani", a u Varešu mu je preminula i mama, kojoj zbog ratnih bizarnosti nije mogao na zadnji ispračaj. To je sve bila podloga za predstavljeni roman "Rat i sjećanja", koji oni što su ga pročitali uglavnom različito tumače. Ja nisam pa neću o tome.
Ja sam u Varešu završio gimnaziju nazvanu po pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću po kojem sam i ime dobio, nisam tamo rođen, otac je došao poslom kao rudarski inženjer u grad željeza. Tamo sam proveo, što kažu formativne godine i stekao neku reputaciju, iako tamo nisam bio oko tri i pol desetljeća, na fejsu imam stotinjak prijatelja Varešana, sad iz cijelog svijeta, i velike većine se sjećam. Vareš ima bogatu povijest s kraljevskim gradom Bobovcem, Ivanković se naravno i na to osvrnuo jučer, u publikom ispunjenom antikvarijatu bilo je puno "odbjeglih" Varešana kojima je godilo sve ono što je Ivanković pričao o najdražem im mjestu, sa svojim novinama, vlastitom web stranicom kad drugi nisu ni znali što je to, vrijednim glazbenim festivalima i likovnim umjetničkim kolonijama, uglavnom kulturom i tradicijom znatno iznad bosanskog prosjeka.
Osobno Vareš pamtim kao urbano rock središte, u kojem smo pokušali živiti i iskustvo komune poput onih u Europi, imali smo i gošće iz skandinavskih zemalja i Njemačke. Zbilja me nije previše zanimalo tko je koje nacionalnosti. Studirao sam u Sarajevu i nakon studija vratio se u Rijeku u kojoj su mi bili roditelji, napustili su Vareš kad sam ja bio pri kraju gimnazije, prekinuo sam fizički kontakt s tim krajevima znatno prije rata.
U ratu je postalo bitno da je to grad s hrvatskom većinom, tragikomični lik kojeg sam pamtio po nadimku Pičkara je postao šef HDZ-a, formirani su i četnici, uz muslimansku državnu većinu su ratne igre mogle početi. Jučer nam je Ivanković potvrdio scenarij bitke za Vareš, što reći, čuo sam još onda, al mi izbjegli Varešani, koji su jedno vrijeme proveli kao gosti kod mene u stanu, nisu vjerovali. Doduše nitko nije negirao da njihovo napuštanje domova nije bilo relativno dobro organizirano.
p.s.
Iako je jučer bilo u publici Varešana mojih godina nikog nisam poznao. Iako sam igrao šah za tadašnji klub, naletjevši nedavno na internetu slučajno na stranicu o ondašnjem šahu, nisam našao svoje ime, tu su bili znatno slabiji od mene mlađašnog juniora, povijest pišu gubitnici. Iako je sve točno ovo pozitivno o Varešu, o čemu je Ivanković govorio i valjda piše, to je stvar rada iznimnih pojedinaca, iako sam i ja nahvalio okružje, ipak sam se kretao u zbilja uskom krugu, što sam i jučer osjetio. Iako sam prvi napustio druženje, bila je ugodna večer, ali Jin me čekao za završnu šetnju, a sad se već prioriteti znaju.
Post je objavljen 11.11.2016. u 23:07 sati.