...
poljska turneja trebala je biti onaj naporniji dio godišnjeg odmora, a tjedan dana s obitelji na moru laganica u svakom pogledu.
sve sam ja to lijepo zamislio, lješkarenje na plaži uz neku dobru knjigu u jednoj ruci, dok drugom rukom češkam na suncu usnulu ženu/majku/kraljicu po leđima, i dok nam se mlijeko za sunčanje polako upija u kožu, tek povremeno bacimo pogled na juniora koji, kao ni njegov otac prije nekih dvadeset i pet, šest godina, ne izlazi iz mora dok već nije sav poplavio i dok mu se otac već ozbiljno ne zagrozi brojanjem do tri.
međutim, Njegovo Prerazmaženo Veličanstvo dalo je već tijekom putovanja u Vrsar naslutiti da odmora za umorne neće biti. bez trunke milosti, dramio je svako malo: tata kupaj se, mama roni, tata igraj picigin, mama vadi rakove, tata kupi krumpiriće, mama daj za sladoled, tata ja bih dres od Ronalda, mama ja bih pizzu, pa daj tata malo skači u vodu, pa malo me bacaj u zrak, pa daj da te malo potapam...
paaaaaa, maaaaliiiiii, jeb... aaaaaaaaah!!!!
umorilo nas dijete, jer nije imalo ekipu s kojom bi plandovalo i igralo se, a obzirom je jedinac, ženi/majci/kraljici i mojoj malenkosti nije bilo spasa. odahnuli smo tek negdje četvrtog dana, kad je na plaži upoznao neku domaću klinku, koja je svaki dan dolazila s mamom. mama je imala štand na plaži, prodavala one prethodno spomenute krumpiriće, i to po cijeni od petnaest kuna za količinu koja se dobije od dva krumpira. naravno, da je to cijena za minimalno pet kilograma krumpira u dućanu. ako netko ima volje, nek' izračuna maržu na krumpiriće. jebeš mi sve!!!
istini za volju, na cijene smo bili spremni, jer kad krene sezona, svako malo u medijima izađe neki prilog o megalomanskoj besramnosti turističkih ponuditelja, i dogovorili smo se da nećemo dopustiti da nas tuđe pomanjkanje srama izbaci iz takta.
ipak, jedan nas je cjenik uspio iznenaditi.
blizu Poreča postoji park u kojem se mogu razgledati modeli, tj. replike dinosaura u više ili manje prirodnoj veličini. naravno, da smo djetetu htjeli priuštiti to iskustvo, a nije da i sami nismo bili zainteresirani. dolazimo na parking, krećemo prema ulazu, na vratima nikoga, samo stalak sa cjenikom. karta za odrasle sto i četrdeset kuna, djeca sto i dvadeset. za nas troje, četiristo kuna. budžet koji smo odredili za more nije mogao ovo pretrpjeti i bili smo razočarani, jer ovo je stvarno preskupo. ustvari, još smo se malo i nećkali, čak i razmišljali da samo žena/majka/kraljica i junior odu u razgledavanje, a ja da pričekam negdje na kavi, ali nisu htjeli ići bez mene.
bio sam ljut, toliko jebeno ljut da sam na facebooku označio park i nimalo biranim riječima oprao po njima. onako, u stilu blogera Kruleta, čiju retoriku obožavam i ne propuštam. naravno, vidjeli su da ih je netko označio i našli se dovoljno uvrijeđenima da mi idu odgovarati. ko fol, u parku ima xy maketa dinosaura, pa ima neki kafić ili restač, pa ima nekoliko akrobata koji svaki dan izvode svoje točke, pa dvoznamenkasti broj zaposlenih, pa bla bla bla, i zato je cijena takva kakva jest i svakako se isplati. iskreno, meni je sasvim jasno da su cijene prvenstveno namijenjene stranim turistima, poglavito njemačkog govornog područja, ali ono što mi nikako nije jasno, to je socijalna neosjetljivost na domaće prilike. znate da smo u govnima do grla i nisu svi te sreće da uopće dođu do mora, a ako smo već uspjeli skucati malo para i doći, pa jel' nas onda morate oderati do kosti?! kad već imate toliko zaposlenih, onda napravite neke pakete, npr. za pedeset kuna obilazak trećine parka, za sto kuna dvije trećine i akrobat, za sto i pedeset kuna full service, i dinosauri i vožnje i jebeni akrobati!!! osim toga, dajte nekog čovjeka, nek' stoji na ulazu i malo informira ljude, a ne da dođem, pogledam cjenik od kojeg mi se zavrti u glavi, popizdim i okrenem se odakle sam i došao.
kad smo već kod socijalne neosjetljivosti, drugi primjer nije financijske, već jezične prirode, i naživcirao nas je čak i više nego novac.
dođeš na tržnicu, na sladoled, na ručak ili večeru,to ne zna reći dobar dan ili bok, nego odmah na njemačkom, prvo viče halo!! e, pa, za to vam se treba najebati majke, jebeni nezahvalnici!!! Hrvati ste, ili barem imate državljanstvo, u Hrvatskoj živite i zarađujete, ali na njemačkom bi govorili?! fuj, sramoto ljudska! pokažite mi jebenog talijana ugostitelja, koji će u italiji progovoriti prvo na stranom jeziku, ako i uopće?! on je doma, boli ga dupe što vi ne znate talijanski! Nijemci, isto! Francuzi, također! čak i oni mađarski cigani ne jebu živu silu, samo svoje dere! a hrvatići, ma jok, to prvo na njemačkom pita, jer samo ojrići mirišu, hrvatske kune niks gut!!! još mi se onda neki šiptar u sladoledarnici napravi pametan, pozdravi me na njemačkom, ja ga pitam jel može hrvatski, jer ipak smo u jebenoj Hrvatskoj, a on mi odgovori da, što se njega tiče, može i turski! kao, zna on i to?! a valjda je razumio kad sam mu na hrvatskom rekao nek' se jebe i on i njegov sladoled!
unatoč svemu gore opisanom, nismo dopustili da nas izbace iz takta, čak ni ako u jednadžbu dodamo djecu jedne mađarske obitelji, koja su u kombinaciji sa jednom malom njemačkom djevojčicom vrištala u takvoj kakofoniji, da su na momente ljudi s plaže gledali koga to grize morski pas. bila je to vriska dostojna horor filmova, no njihove majke nisu se obazirale previše. ustvari, uopće, na opće zgražanje ostatka plaže.
čak i s tim, bilo je lijepo.
nije ovo bio prvi put da sam u vrsaru. kao klinac, dolazio sam ovamo sa starcima u odmaralište koprivničkog komunalca, jer mama je tamo zaposlena. imao sam nekih sedam do deset godina, no ponešto od mjesta ostalo mi je u sjećanju. u isto odmaralište sada smo došli preko žene/majke/kraljice, jer i ona radi u komunalcu.
nakon što smo prošli gradom, shvatio sam da se doživljaj ljetovanja odrasle osobe ne može mjeriti sa čarolijom dječjeg ljeta i mora.
stari dio grada kao da je samo još ostario, nikakve obnove ni promjene ne vidim, kao da je vrijeme stalo. preko puta odmarališta stoji dućan sa ulazom na uglu, sve naoko isto kao prije dvadeset i kusur godina, iako vjerojatno nije isti vlasnik, ali tko će reći. ispred dućana je stablo široke krošnje, tu smo kao djeca sjedili do kasno u noć, šaputali tajne i nova otkrića, a sad je to mjesto zauzeo neki lokalni boem, reda pivo za pivom i prodaje priče drugima iz svoje "branše", smetlarima i slučajnim prolaznicima koji su imali volje posvetiti mu malo pažnje. slušali smo ga i mi tu i tamo, onako s prozora ili terase. majko mila, koje su to bile filozofije, od životnih brodoloma i nesretnih ljubavi, do poslovnih prilika i propasti, ali najčešće ipak samo čista alkoholna buncanja koja nisu imala ni početka ni kraja, a ni smisla.
putem do plaže prolazimo malim trgom, dvama uskim ulicama pored crkve Sv. Antuna Padovanskog i vidikovca nazvanog "Bepo i Tonina", po stiliziranim skulpturama muškarca i žene, do sto i dvadeset kamenih stuba ( koja manje ili više ) koje vode do plaže, a koje ne pamtim kao toliko strme i zahtjevne.
gradska plaža je dijelom zemljana, dijelom šljunčana, a dijelom moderno betonirana i prepuna sadržaja, od škole ronjenja do iznajmljivanja glisera i kanua, od igrališta za odbojku do lokala u kojem se može i pojesti i popiti. uglavnom, uz nezaobilazno sunce i more, plaža nudi sve što bi i trebala nuditi, za svakoga ponešto.
u kontrastu spram staroga grada, riva je sve, samo ne mirna i tiha. svjetla i blještavilo, restoran do restorana, štand do štanda. od preskupih drangulija i suvenira do hrane i slastica, od izleta do istrošenih umjetnika što pri slabom svjetlu i jedva čujnoj glazbi crtaju portrete i karikature turista. sve mami, sve zove, probaj me, kupi me... a mi smo samo došli prošetati i pojesti sladoled. prolazimo kroz otvorenu terasu kafića na kojem svira one-man band, baš kao i nekad, kad su starci plesali na taktove Iglesiasove Amor, amor, amor, ili Green grass of home, Toma Jonesa. repertoar je i sad više ili manje isti, ljetne singlice i evergreenovi. malo dalje je hotel, tu su nekad mama i tata gledali revije kupaćih kostima, a meni je bilo dozlaboga dosadno, što sad sigurno ne bi bio slučaj!
večer je, tržnica je ugasila svoj zeleni dio, a trgovci tričarijama u punom su zamahu. kupili smo gore spomenuti Ronaldov dres, neke suvenire za sebe i naše bližnje, i prošetali kroz grozdove sandala, rekao bi Đibo.
htjeli smo ići gledati dupine, no prilike u vidu šest metara visokih valova nisu to dopustile. naravno, da je žena/majka/kraljica morala zbog toga pustiti pokoju suzu, no one su presušile brzo nakon što sam dopustio da si, po povratku u koprivnicu, u kuću donese mačku. inače ne volim mačke, ali ženske suze ne volim više i totalno sam mekušac po tom pitanju, pa je nekako od dva zla ispalo manje, i sad imamo malu macu po imenu Slavek. moje "oduševljenje" Slavekom isprva je dijelila Simba, obiteljska maza od pedesetak kilograma teške bullmastifke, no kad je i ona popustila, morao sam i ja, jbga.
da zaključim, u Vrsaru nisam bio prvi, ali sam svakako bio zadnji put. bilo je lijepo ljetovati na moru, i u neku ruku bilo je lijepo proći stazama djetinjstva, ali nije nam bilo skroz po ćefu, pa smo zaključili da se nećemo vraćati. prije svega, prethodnih godina smo kampirali i to nam se više svidjelo, pa mislim da ćemo se za početak vratiti na te staze, tako da do ljeta dvije tisuće i sedamnaeste predstoji nabavljanje opreme i pronalazak kampa koji će nas ugostiti na minimalno tjedan dana.
lepo, leeeeeepo...
čitamo se.
pozdrav, dobri ljudi.
...
Post je objavljen 10.11.2016. u 21:26 sati.