Ovo je priča koju sam napisala prije nekoliko mjeseci, krajem prošle akademske godine. Od svega što sam do sada napisala, ovom sam nekako najzadovoljnija, jer sam se makla iz svog standardnog načina pisanja i pokušala nešto u potpunosti drugačije.
~
Damian je ušao u kafić i po navici okružio pogledom po poznatom prostoru, jer je već znao gdje će pronaći svoga najboljeg prijatelja. Došao je do šanka, naručio i platio pivo pa se pridružio Igoru za stolom.
„Jel' nisi ti trebao bit na faksu danas?“ upitao je čim je sjeo.
„A trebao sam, nije bitno sad.“ odvratio je Igor, vidno neraspoložen.
„Šta je?“ upitao je Damian.
„Ma nije bitno.“ ustrajao je Igor pa dodao: „Nego, jel' znaš možda gdje bi mogla biti moja sestra?“
„Nemam pojma, nisam se s njom čuo od jučer ujutro, rekla je da ima posla na faksu i da će mi javiti kad sve riješi.“
„A je li...“ zamišljeno je kimuo Igor i potegnuo iz svoje čaše.
„Igore, šta se događa?“
„A ti, eto, ne znaš!“
„Ama reci više šta hoćeš! Ne planiram pajserom iz tebe izvlačiti informacije, ili mi reci zbog čega si me zvao ovamo ili odoh!“ odvratio je Damian.
„Hoćeš odgovor? Pa radije ću imati iskrene neprijatelje nego lažne prijatelje!“
„Šta bi ti to trebalo značiti?!“
„Ne znaš gdje je moja sestra, jel'? Ne znaš?“ upitao je Igor ponovno.
„Ne. Niti imam ideju gdje bi mogla biti.“
„To mi je nekako teško povjerovati, budući da sam danas dobio poziv od tvojih bivših kolega.“
„Kojh kolega?“ Damian je zbunjeno upitao.
„Gavrana! Oteli su ju, Damiane, i kao uvjet za njezino puštanje traže da im se ja pridružim!“ puknuo je Igor. Damian ga je zgranuto pogledao. „Nekako mi je teško povjerovati da su samo tako oteli moju sestru kako bi mene uvukli unutra. Ne govorim baš svakome šta studiram, a ti si jedina osoba koju poznajem koja bi tu informaciju mogla prenijeti Gavranima, jer znam da im Viktorija to nikad ne bi rekla!“
„Hej, lakše malo! Ja nemam ništa s tim!“ Damian se pokušao obraniti, no Igor je nastavio paljbu: „Rekao si da si otišao, ali za to nemam nikakvih dokaza osim tvoje riječi, a trenutačno nisam siguran koliko joj mogu vjerovati!“
„Igore! To nije nešto o čemu bih ti lagao! Otišao sam iz Gavrana prije više od dvije godine!“ Damian ga je pokušao umiriti.
„Meni se ne čini tako. Meni se čini da si ti i dalje s njima. Volontiraš na odjelu suvremenih studija u knjižnici, a tamo je samo literatura vezana za gradske bande i njihovu povijest, a otmicu moje sestre si dogovorio kako bi i nas dvoje uvukao u to!“
„Ti si totalno poludio.“ konstatirao je Damian i odustao od pokušaja da ga urazumi.
„Jesam li? Jer nijedno drugo objašnjenje mi ne pada napamet. Viktoriju ćeš uvući jer ti je djevojka, a mene jer znam s računalima, zbog čega bih njima mogao biti vrlo koristan. A sad se ispričavam, idem u knjižnicu potražiti neko rješenje, jer sumnjam da ćeš mi ti ponuditi pomoć za problem koji si uzrokovao.“ Igor je dovršio svoju tiradu i otišao iz kafića.
„Koji vrag?!“ promrmljao je Damian nakon odlaska svog najboljeg prijatelja, iskapio svoje piće i napustio kafić.
Putem kući nazvao je sestru: „Hej. Jesi doma?“
„Ne, na putu sam. Stižem za deset minuta.“ glasio je odgovor.
„Okej, ja ću sad doć. Moramo razgovarati.“
„Šta je bilo?“ upitala je ona, primjetivši njegovo raspoloženje.
„Pričat ću ti kad dođeš. Ćao.“
„Damiane...“ pokušala ga je nagovoriti, bezuspješno.
„Iva, čut ćeš sve kad dođeš doma. Bok.“ odlučno je odgovorio Damian.
„Okej. Ćao.“ s uzdahom je odvratila i prekinula vezu.
„Da čujem, koga trebam tuć?“ viknula je čim je ušla u stan.
„Jedino ako ćeš tući svog dečka...“
„Molim?“ zbunjeno je provirila u kuhinju usput izuvajući cipele.
„Preobuj se pa ću ti ispričati.“ odvratio je Damian. Iva je ubrzo ušla u kuhinju i sjela za stol, njemu nasuprot.
„Pjevaj.“ priprijetila mu je, na što se Damian gorko nasmijao.
„Viktorija je oteta.“ odmah je prešao na stvar.
„Molim?! Kako to misliš oteta?!“
„Lijepo. Gavrani.“ smireno je odvratio, na što je Ivinim licem preletjela panika. Damian je to primjetio pa pokušao smiriti sestru: „Ne paničari. Nećeš pomoći ni sebi, ni njoj.“
„Kako? Zašto? Šta?!“ Iva je počela histerizirati.
„Za početak, diši. Našao sam se s Igorom na piću prije sat vremena pa mi je ispričao.“ počeo je. „Prvo mi nije htio reći zbog čega me zvao, jer je danas trebao biti na faksu...“
„Da, utorkom ima predavanja od devet do šest...“
„Na kraju mi je rekao da su njegovu sestru oteli Gavrani, da su ga kontaktirali i rekli da im se on mora pridružiti ako hoće da nju puste, a nakon toga me optužio za njezinu otmicu i rekao kako sam ja to sve isplanirao.“ završio je.
„Sestra mu je oteta. A ti si jedina osoba koju on poznaje, a koja ima ikakve veze s Gavranima.“ podsjetila ga je Iva.
„Ja sam mu najbolji prijatelj!“
„A Viktorija mu je sestra! I on će uvijek staviti obitelj prije svih i svega, bez obzira na situaciju, to jako dobro znaš!“ Iva je pokušala urazumiti brata. „Uostalom, gdje je on sad?“
„U knjižnici, pokušava naći način da ovo riješi.“
„Bez tebe to ne može.“
„Nema šanse. Iva, nemam ni najmanju namjeru komunicirati s njim dok ne prizna da je pogriješio u vezi ovoga!“
„Dobro čuješ li ti sebe? Pričamo o tvom najboljem prijatelju, Damiane, ne o bilo kome! Riječ je o Igoru, ne o nekom neznancu s ulice!“
„Sasuo je na mene drvlje i kamenje, bez namjere da čuje moju stranu priče! Ti bi, na mom mjestu, učinila nešto drugo?“
„Vjerojatno ne bih. Ali bih mu dala drugu priliku – sestru su mu oteli pripadnici najgore bande u gradu! Bio si jedan od njih, Damiane, znaš kako funkcioniraju, za što su sve sposobni i zašto su to napravili. Znaš da su ju oteli kako bi se tebi osvetili, ali on to ne zna. I ti bi poludio da se to meni dogodilo! U ovom ga trenutku nitko osim tebe ne može urazumiti, čak ni ja. Znaš ga, znaš koji su uvjeti i znaš što trebaš napraviti. Idi i riješi to!“
„Rekao sam ti već, neću razgovarati s njim dok ne prizna da je bio u krivu, jer je!“ odvratio je Damian.
„Prvo: ne deri se na mene. Drugo: rek'o, zarek'o, odrek'o pa porek'o! To si rekao meni, a ja te neću držati za riječ. Znaš da nema šanse da on to sam izvede, idi tamo i izvucite Viktoriju van! Ovoga puta ćeš morati progutati taj svoj prokleti ponos i napraviti prvi korak!“
„Ne znam baš za to.“ Damian je tvrdoglavo odgovorio.
„U slučaju da si zaboravio, Viktorija je tvoja djevojka! I Igorova sestra! Obojici vam je stalo do nje i obojica ju želite vratiti kući što prije, stoga se goni u knjižnicu i sredi to kako god znaš!“
***
„Dovraga, ovdje se ne može naći ništa korisno!“, opsovao je Igor i bacio knjigu na pod.
„Naravno, kad loviš u mutnom.“, začuo je poznati glas i okrenuo se. Ugledao je Damiana, koji je stajao naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i promatrao ga.
„Znaš bolje?“ upitao je sarkastično.
„U svakom slučaju bolje nego ti, obzirom na činjenicu da još nisi ništa pronašao.“, odvratio je Damian.
„Očekuješ da ti vjerujem?“
„Ne moraš mi vjerovati, ali trenutačno sam jedina osoba koja ti može pomoći. Ako misliš da ovo možeš izvesti sam, ja ću rado otići, imam hrpu posla.“, odgovorio je Damian okrenuvši se prema izlazu s odjela.
„Zašto misliš da mi jedino ti možeš pomoći?“ upitao je Igor. Damian se okrenuo.
„Ovo mjesto nije pretjerano veliko, ali ako ne znaš što točno tražiš, ovdje ćeš provesti svo vrijeme koje imaš da izvučeš Viktoriju iz njihovih šaka! A u slučaju da si zaboravio, ja sam jedini volonter na ovom odjelu i vjerujem da ti baš i nije u interesu nekome od knjižničara izložiti svoj problem, jer za sve što odavde posuđuješ trebaš dobro objašnjenje!“ glasio je odgovor. Igor je nakratko razmislio o njegovim riječima, a onda rekao:
„Zašto si toliko uvjeren da ne znam što tražim?“
„Dovraga Igore, prestani biti toliko prokleto tvrdoglav! Obojici nam je u interesu izvući tvoju sestru odande!“
Igor je nekoliko trenutaka šutio, a onda mahnuo glavom prema izlazu s odjela: „Zatvori vrata.“
„Prije nego što išta više kažeš, molim te, dopusti mi da ti objasnim neke stvari“, počeo je Damian.
„Slušam.“ odvratio je Igor.
„Moglo bi... hm, potrajati.“
„Sjeo bih da imam gdje.“
„Tepih se redovito pere i usisava, neće nam biti ništa za tih desetak minuta.“ Damian je izjavio i sjeo. Igor ga je sumnjičavo promatrao nekoliko sekundi, a onda mu se pridružio na podu.
„Gavranima sam se pridružio s 15 godina. Pokušao sam odžepariti njihovog vođu, ali me uhvatio i dao mi dvije opcije – ili ću se pridružiti njegovoj bandi ili će mi slomiti obje ruke. Jesam bio dovoljno glup da mu pokušam ukrasti novčanik, ali sam ipak koristio dovoljno mozga da zaključim kako mi je pametnije pristati na njegovu ponudu i zadržati mogućnost korištenja obiju ruku.“
„Ček, ček malo.“ prekinuo ga je Igor. „Ti si s petnaest godina pokušao Luciferu glavom drpiti novčanik?!“ Damian je kimnuo. „Opa. Za to bome treba imati muda. I sposobnosti.“
„Zato mi je i ponudio mjesto u Gavranima. Primjetio je da mu vadim novčanik iz džepa samo zato što je neka mačka odlučila skočiti na mene dok sam prolazio pokraj njega pa mi je novčanik izletjeo iz ruke i završio na drugom kraju ulice. Da nije bilo te proklete mačketine, ja nikad ne bih postao jedan od njih.“ završio je s gorkim prizvukom u glasu.
„Nisi razmišljao o prelasku negdje drugdje?“ upitao je Igor s podsmjehom na licu. Damian je uzdahnuo.
„Ni na kraj pameti mi to nije bilo. Gle: članom bilo koje takve... skupine... postaneš tri puta: prvi put, zadnji put, i više nikad.“ Igor ga je nekoliko trenutaka zamišljeno promatrao, a onda rekao:
„Oprosti. Nikad... Pa, nikad nisam o tome razmišljao.“
„Isprika prihvaćena. Al' moram ti reći da trenutačno zvučiš kao mlohava francuska sobarica od 65 godina!“ Damian se nasmijao i gurnuo ga na pod. Igor se ustao i nastavio:
„Nego, što imaš na umu? Jer ne bi bio ovdje da nemaš neku ideju.“
„Imam, da. I ne, to ne uključuje ispunjavanje njihovih uvjeta.“
„Kako to onda misliš izvesti?“
„Pa ja baš i nemam namjeru vratiti se u njihove redove, niti ću tebi doustiti da i pomisliš na pridruživanje Gavranima.“
„Nego?“
„To što više službeno nisam Gavran, ne znači da nema ljudi s kojima sam ostao u dobrim odnosima, iako sam napustio bandu.“
„Nisam znao da je to moguće...“ Igor ga je zgranuto pogledao.
„Nikad nemoj zalupiti vratima, jer ne znaš kad ćeš se kroz njih morati vratiti.“ Damian mu je namignuo pa nastavio: „Kad sam postao član, sprijateljio sam se s dva dečka, istih su godina kao ja. Bili smo si dosta dobri i ostali smo u kontaktu i nakon što sam ja odlučio napustiti ekipu. U nekoliko navrata sam im obojici spasio glavu, i doslovno i figurativno, tako da mi obojica duguju barem jednu uslugu, a sad ću tu uslugu i tražiti.“
„Misliš da će ti htjeti pomoći?“ upitao je Igor sumnjičavo.
„Pomoći će nam, bez brige. To što unose strah u kosti svima s kojima se susretnu ne znači da ne drže do dane riječi, a obećanja su tamo na vrlo visokoj cijeni. Možeš jako gadno nadrljati prekršiš li dano obećanje.“
„Zašto su im obećanja toliko bitna?“
„Zato što ona donose poštovanje. Ako netko ne ispunjava svoja obećanja, kako može očekivati da ga ljudi poštuju kad ne može održati ni vlastitu riječ?“
„Ima smisla...“
„Ima tu puno više nego što misliš.“ namignuo mu je Damian. „Hajmo sad van, ne volim obavljati pozive u knjižnici.“
Izašli su iz knjižnice i uputili se u smijeru centra grada, a Damian je odmah nazvao.
Razgovor nije dugo trajao:
„Halo?“
„Nikola.“
„Damiane.“
„Vrijedi li još ona usluga?“
„Tvoja cura?“ Damian se nasmiješio.
„Koliko brzo to možeš izvesti?“
„Nisi iznenađen što znam.“
„U Gavranima se vijesti šire brže nego požar u šumi, iznenadio bih se da ne znaš.“
„Za sat vremena. Znaš gdje trebaš doći. Samo mi još odgovori na jedno pitanje.“
„Da?“
„Zašto je ona tako posebna?“
„Drži me na zemlji.“
„Da, k'o magla avion u zračnoj luci.“
„Nisi je upoznao. Ona me uspjela smiriti.“
„Ako ti tako kažeš. I Damiane, nisi se morao pozvati na uslugu.“
„Zašto ne?“
„Jesmo li prijatelji ili nismo?“
***
„Zašto ste obojica tako tvrdoglavi?! Izvukli ste me odande, nismo morali odmah otići na drugi kraj grada!“ siktala je Viktorija na Igora i Damiana čim su izašli iz tramvaja i našli se pred ulazom u park.
„Smiri se. I da, morali smo.“ odvratio joj je Igor.
„To što je Nikola meni uzvratio uslugu ne znači i da su svi ostali oduševljeni činjenicom da im ti više nisi u šakama. “ nadodao je Damian.
Ona je ih je obojicu upitno pogledala.
„Recimo samo da sam shvatio kako je istina kad kažu da tek u nevolji saznaš kome možeš vjerovati.“, odgovorio je Igor, pogledao Damiana i pružio mu ruku. Damian je pogledao prvo Viktoriju, onda njega i prihvatio.
Post je objavljen 10.11.2016. u 14:27 sati.