Marketing
Divota tišine
Marširaju dani jesenskim krugom u poznatom ritmu, jedan plav - drugi siv, jedan plav - za njim siva dva, potom opet jedan plav - za njim siva tri, i tako sve dok im igra ne dosadi. Oči se polako navikavaju na mrak, sunčani sati sve su rjeđi, pa čim se pojavi slutnja da bi ih se moglo četiri-pet povezati u niz, valja aktivirati skitalački nerv i ukucati u unutarnji đi-pi-es posebnu opciju - odvedi me tamo gdje nikad do sad nisi. Po mogućnosti neka bude blizu, ne odviše zahtjevno i koliko god je moguće - zabavno.
Eh, da naša dobra none još sidi u onom svom kantunu, samo bi na čas odložila igle za pletenje, podigla pogled povrh cvika i rekla: "Ala dica jeste li poludili - a šta mislite da bi ja uspila uvatit ove godine da se nisam držala one - fali more, drž se kraja, fali brdo, drž se ravna!" Nismo joj dospili reć da bi možda uvatila i koju više da se kvando i kvando makla iz svog dvora. Uostalom, u prvome dijelu rečenice smo se i složili - brod smo, ima već deset dana izvukli na terrafirmu, eno ga na coketima, glumi vrtnog patuljka između mandarine i barakokule. A za ovo drugo, mislim da čak i znam za jedno ravno brdo. Samo nam valja skoknut preko Klisa do Sinjskog polja, i to posebno onog njegovog zakutka kojim teku Ovrlja, Grab i Ruda, rječice nevelikog toka, ali čiste, bistre i nadasve vrckave.
Baš je nezahvalno biti pritok. Već i sama intonacija ovog "pritok" odjekuje pomalo prosto, sporedno, gotovo beznačajno. Koliko puta spomenemo Zrmanju, Krku i Cetinu, krške ljepotice, divimo se njihovim bojama i slapovima a pritom zaboravljamo na Krupu, Butižnicu, Čikolu, Rumin, Rudu, pritoke, ups - rijeke bez kojih bi ove iz prvog ešalona izgubile dobar dio svoje ljepote.
Ali zapravo, tu nije problem u rijekama, već u nama, ljudima. Mi stalno nešto ocjenjujemo, vrednujemo, mjerimo, rangiramo, što je važno, što je manje važno, što je glavno a što sporedno, koliko je nešto dugo, kratko, nisko, visoko, staro, mlado...
Baš briga rijeku je li je netko od nas samoprozvanih gospodara svijeta naziva glavnom ili sporednom, ona teče od izvora do ušća onako kako ona zna, traži svoj put kroz kanjone i doline, sve do trenutka kad svoju snagu i ljepotu poklanja drugoj rijeci, vode im se isprepletu tako da ih već nakon kilometar nizvodno više nitko ne može priupitati "a čigova si ti mala, an?"
Ovoga se puta ipak nisam odlučio zadržati na obalama Rude, promatrati divlje patke i hvatati špurtilom pastrve već sam želio napraviti korak dalje, popeti se preko serpentina do onog "ravnog" brda, barem pogledom pozdraviti par potkamešničkih sela koja su posljednjih desetljeća gotovo opustjela. U jednu ruku logično jer su ljudi krenuli tamo gdje se može živjeti lagodnije, a u drugu ruku šteta je je ovo područje udaljeno nepun sat vožnje od mora. Ali, šta'š, kad je nama draže živit na Sirobuji, Dragovodama i Mejašima, opskurnim slamovima oko Splita grada nego li na čistoj planinskoj ariji. Doći će sve to jednog dana na svoje, samo će za nas biti kasno.
U svakom slučaju, danas smo pregazili lijepi broj kilometara po Podima.
Podi su zapravo ime sela koje se raštrkalo po kamešničkom kamenjaru i bilo bi neprecizno govoriti o Podima kao jedinstvenom selu, već se radi o skupu zaseoka čije imena odmah daju do znanja tko u njima živi, ili je barem živio. Ratkovići, Projići, Kundidi, Botice, Ćosići, Gusići, Gilići...
Podi su relativno čest toponim u dalmatinskome kršu, dosta je tih Poda i Podina, i u pravilu označavaju povišena mjesta, najčešće visoravni ili platoe u podnožju većih planina.
Divota tišine - tako bi se najbolje mogla opisati atmosfera ovog kraja. Jednostavno je, otkačiš teške misli, brige baciš u prvi žbun, hodaš kilometrima, hodaš i još hodaš, i gledaš i upijaš i sve u svemu - osjećaš se dobro. A nema ničeg spektakularnog u svemu tome, kamen, trava, cvijet, ptica, drvo, livada... Katkad ti se učini kao da osjećaš nečiji pogled na svojim leđima, neke plahe oči prikrivene na razumnoj udaljenosti. U miru si došao, u miru ćeš i otići.
A bude i onih koji se ne kriju ni pred kime, spaze te na već na ulazu u selo, dotrče i puni znatiželje nešto pitaju i pitaju, ali džabe ti je kad im jezik ne razumiješ. Možda jedino na mote.
Na povratku sam još jednom zastao kod vidikovca iznad izvora. Ruda se ljeskala na jesenjem suncu i hrlila u susret Cetini. Cetina u susret moru. A i mi zajedno s njom.
Post je objavljen 08.11.2016. u 21:50 sati.