Komparativna književnost
Po pitanju bračnih odnosa i bračne sreće
Carver je eklatantan primjer koliko stvari mogu
poći na loše,
i sve što mogu reći
draga moja, o slatka, Marijana
zvuči kao debela utjeha, jer
daleko smo mi od toga
da se gađamo tanjurima
noževima
lomimo čeljusti
ruke
pijani ležimo u zagrljaju
nekih drugih
manje dobronamjernih
ljudi
dok nam djeca
bježe iz kuće
tražeći sreću
tražeći iste
kao mi
kao mi
iz 1957*
----
Raymond Carver je u lipnju 1957. godine, kao devetnaestogodišnjak oženio šesnaestogodišnju Maryann Burk. Iste godine, u prosincu, rođena je njihova kći, Christine La Rae.
Svjež pristup
Čitajući «Avanture jednog radoznalog čovjeka»
Richarda Feynmana, uviđam:
stvarima valja prići
na svjež, drugačiji način.
Stoga, prišunjam si s leđa
i britvom prerežem
vrat!
Tolerancija
Tolerancija na umjetničku viziju
manja je nego tolerancija na umorstvo, n'es pas?
Pojasnit ću:
Pogledali smo izložbu slika James Tissota,
a potom otišli promatrati kako bičuju crnog roba.
Dok ga je nadzornik šibao
kmica je jaukao od bola.
Sir Pierce Campbell se uzbudio preko mjere,
zadigao mi je haljinu
i svaki put kada bi nadzornik opandrčio kmicu
Sir Pierce Campbell bi mi ga zatjerao do balčaka.
Trajalo je to
dok kmica nije krepao,
a sir Sir Pierce Campbell obilato svršio.
Bila sam na rubu
da doživim orgazam.
Moje ime je Miss Paddington
i sve što govorim je istina, i ništa osim istine
tako mi Bog pomogao!
Yesterday*
dok pišeš prozu
hiperrealistične patnje
bacaju te u delirij
odjednom s plafona kapne ti na glavu
podigneš pogled
kapne u oko
poplava na gornjem katu
potrčiš uz srepenice
lupaš na vrata – ništa
zoveš predstavnika stanara
on se ne javlja
zoveš ga ponovo
i ponovo se ne javlja
zoveš mu ženu
niti ona se ne javlja
za to vrijeme kod tebe curi
kap-kap-kap
stan ti se puni vodom
sve će da potopi
zoveš vatrogasce
policiju
vele
nemoćni smo
to je privatno vlasništvo
na kraju
preuzmeš rizik
provališ
u kadi leš
djevojka se ubila
fenom
---------
*why she have to go I don't know, she wouldn't say
Ja više nemam sjemena da sijem
sjedim u naslonjaču
pred velikim ogledalom
nepomičan
plitka daha
već satima
promatram vlastiti odraz
od samog početka
ustremio sam se na oči
ne skidam pogled
ne trepćem
buljim u to crnilo
zjenice
i zapravo
više ne znam
koji je od nas dvojce
stvarni ja
i sve me lovi neka
tjeskoba
bezrazložan
strah
da je ovo
zamrznuto stanje
u prostoru i vremenu
trajno
poput fotografije
da tu nikakvog
pomaka
više nikada neće biti
And in the end...
sjedio sam na kamenu studencu i gledao u vodu
život je odmicao
dvije trećine su otekle
trebao sam još neki dendijevski projekt za kraj
nešto čime bih zaokružio stvar
nešto veliko
krupan zalogaj
glorijalan izazov
samo što?
oduvijek sam želio kajakom niz Savu, pa Dunavom do Crnog mora
čuo sam da su dvojca pustolova taj pothvat već odradila
nema veze
bacio sam pogled na ruke
ruke su mi bile onemoćale
sasušene od tolikog drkanja
na nepoznate žene
kurve
i svetice
i od sve te jebene umjetnosti
rad u teretani nije dolazio u obzir
a onda sa zadnjom pticom selicom
bljesak spoznaje
u proljeće pedalinom do Istambula!
može li bolje?
pedalin!
noge su mi od rođenja bile lijepe
i snažne
tja što da se krvim
u teretani
gda mogu da pedaliram lagodno, easy, polako
nije li napokon vrijeme da iskoristim svoje darove i prednosti
umjesto da neprestano nadvlađujem svoje nedostatke?
manjkavosti?
praktičnost plovila
mogućnost tende
dovoljno prostora za reklame, sponzore
od pozadi mjesta za naprtnjaču, šator, ašovčić
još mi je trebao suputnik
suvozač
pustolov par ex.
što misliš o ideji
Boris Veličan
Kotač vremena
Sjećam ga se sa te davne zrnate crno-bijele fotografije iz Lapidarija,
stoji pod svijetlima reflektora
mlad, samopouzdan, razbarušene kovrčave kose, u kaputu od tvida
sa uzdignutom, prijetećom šakom nad glavom.
Prava i očekivana slika pjesnika!
Ostavlja pomalo revolucionaran dojam,
zapravo također očekivan i
izvodi recital
prenaglašavajući emocije
baš kako to običavaju činiti ovdašnji pjesnici i
glumci...
Prištave studentice u prvim redovima (buduća intelektualna elita) opčinjeno zure
večeras će ga nedvojbeno smjestiti
u to grotlo požude
pa o tome kasnije napisati
ljubavnu pjesmu prepunu milovanja.
Baš super!
No kotač vremena sve bespoštedno u prah mrvi,
čak i Radmanovi antioksidansi nemoćni su pred tolikom silinom.
Lap odavno ne radi,
kao ni većina diskoteka njegove mladosti
i jučer je evo, višestruko nagrađivani pjesnik navršio 61. godinu!
A danas je već u pohodu na starački dom dr. Franjo Tuđman
gdje poluživom i ne baš produhovljenom publikumu čita stihove iz svoje posljednje knjige
stihove o ratu
o djetinjstvu, o mladenaštvu, o vedrim kupreškim danima...
I dalje ih čita prenaglašeno (no ipak nešto blažim tonom)
nastojeći mrtvom tekstu podariti život.
Potom udvorno zahvaljuje cijenjenom skupu na pažnji
i po povlaštenoj cijeni nudi primjerke s potpisom,
rijetko s posvetom.
Nema u tome ničeg lošeg, tješim se
svi se nastoje provući kroz život
na jednostavniji način.
Zakratko oraspoložena starčad dojma je da se nešto događa i
da netko važan,
njegova ekscelencija Pjesnik, Vaše Blagorođe, Vrhovnik, netko blizak
još uvijek misli na njih..
Post je objavljen 17.11.2016. u 15:21 sati.