'i moraš ovo ovdje obojati plavom.'
iz nekoga razloga, njemu je to bilo važno.
ozbiljno sam preuzela modri flomaster koji mi je pružao, i marno prioniula na bojanje malog trokutića prostora nekog crteža
u njegovoj grafo-motoričkoj vježbenici.
vježba svaki dan, odlučan je da nauči sve na svoj način.
smatra da je u redu malo zavijugati.
dok boja, ne poštuje prostor između linija. odnosno,
ne poštuje linije.
iako se sve češće sjeti obojati sve kraj crte prvo, pa tek onda mahnito bojati po sredini.
'i to tu, sve plavo. samo tako nastavi.'
izmamila mi je osmijeh, njegova uviđavnost i potpora. kada sam dovršila bojati bijelo u modro,
zatvorila sam flomaster i pružila mu ga nazad. okrenuo se kada je osjetio da gledam prema njemu.
'o, hvala!' rekao je mekano i nekako skoro usputno.
'hoćeš bojati samnom?' pitao je, bojeći zrak između rogova nekog jelena u crveni međuprostor.
baš je pazio na linije kod jelena.
' 'oš bojati samnom?'
'sjedim kraj tebe i nešto pišem. ne mogu sad i bojati.'
'ali želim da ti bojaš! ne mogu sam!'
dok god tražiš načine,
tebe ništa neće pokoriti.
'možeš plavom.'
upravo crtaš puževe, mislim da po prvi put razmišljaš kako pobjeći iz kruga.
osjećam da prisustvujem jednom velikom momentu.
ovi trenutci s tobom, ponekad poezija,
a ponekad halloween.
Post je objavljen 07.11.2016. u 20:15 sati.