„Kad su u pitanju romanse, Colin Singleton ima samo jedan tip cure – djevojke koje nose ime Katherine. A kad su u pitanju njegove veze s Katherinama – sve su završile jednako. Svaka od Katherina, ali svaka svakcata, u nekoj bi fazi zaključila da joj Colin baš nije izbor iz snova. I svaka od njih bi ga – nogirala. Preciznije govoreći, dosad ga je ostavilo devetnaest Katherina.
Colin, inače osvjedočeno čudo od djeteta s nevjerojatnom strašću prema promišljanju, analizama analiza i stvaranju anagrama, donosi životnu odluku: kreće na putovanje u nepoznato, putovanje na kojem će se pozabaviti teoremom predvidivosti veza s Katherinama, ali i koje će mu – htio on to ili ne – promijeniti život.“
Na tom putovanju društvo mu pravi njegov najbolji (i jedini) prijatelj Hassan, a putovanje ustvari završava prilično brzo, u mjestu po imenu Gutshot, koje se diči povijesnim faktom da se upravo u njemu nalazi grob nadvojvode Franje Ferdinanda, čijim je atentatom započeo Prvi svjetski rat. Tamo momci upoznaju Lindsey Lee Wells i njezino društvo, a nakon što im Lindseyina teta Hollis ponudi posao, odlučuju ostati neko vrijeme. Za to vrijeme, Colin radi na matematičkom teoremu njegovih veza s Katherinama, i usput otkriva i niz drugih stvari o sebi.
Sad sam već i ja uhvatila pravilnosti u romanima Johna Greena – glavni lik je redovito iznimno pametan, ali ne baš socijalan tinejdžer; koji ima malo prijatelja, ali je zaljubljive prirode (redovito se zaljubljuje u bujne, neprilagođene djevojke, koje mu slamaju srce). Bavi se nekom neobičnom djelatnošću: slaganjem anagrama, mapama, zanimljivim činjenicama koje nitko ne zna i slično. U tijeku romana doživljava neku katarzu, koja može biti poučna za druge dečke i djevojke njegove dobi koji se susreću s istim problemom.
Također, svaki Greenov roman za mlade je iskričav, duhovit, lagano pisan i vrlo čitljiv, zbog čega je čitateljsko iskustvo iznimno ugodno. No ruku na srce – ja nisam tinejdžerica s tipom problema s kakvima se susreću tinejdžeri, pa sam, nešto više od mjesec dana kako sam taj roman pročitala, posve zaboravila ne samo o čemu se radi u romanu, već i da sam ga uopće čitala. Takva zaboravljivost mi je svojstvena, pa se previše i ne uzrujavam, ali neka to ostane kao upozorenje onima koji se knjige laćaju – da neće svaka knjiga svakome u svako vrijeme istu stvar govoriti. To je jedna od nepredvidljivih čarolija čitanja.