Jesenje kapljice kiše polako su po staklu kuckale svoje note i stvarale pjesmu bez riječi koja je njoj zamišljenoj trebala sada ovog trena jer željela je zaboraviti jučerašnji razgovor koji je slučajno čula kada se približavala skupini koju je smatrala prijateljima.
- Ti njoj nisi rekao da si oženjen, da imaš dijete staro nekoliko mjeseci?
- Ne, nisam a zašto i bih kada s njom provodim lijepe trenutke svaki dan i znam da je samo moja te je ne moram dijeliti s nikim.
- Do kada se misliš tako s njom igrati, inače ti svaka tvoja ljubavnica dosadi za petnaestak dana i dijeliš ih s nama a ova ljepotica je samo tvoja već punu godinu. Ajde priznaj joj za suprugu pa da je netko od nas ima pored sebe.
- Ne pada mi na pamet da je ostavim jer ona je žena kakvu trebam, a vi dobro znate razlog moje ženidbe i tek kada sam upoznao nju shvatio sam da sam se zaletio što sam pristao na ženidbu. Tražio sam razvod ali nije izvedivo jer istina bi izašla na vidjelo a ja ne želim da moj brat ima probleme.
- Kako si lukav. Zar se ne bojiš da jedna od njih sazna jedna za drugu pa ostaneš bez obje.
- Ova zakonita nikada neće da me ostavi zato jer je svjesna da jedino tako njezina tajna može ostati skrivena, a ova druga zna koliko je volim a i ona voli mene a to je jače od svega pa čak i od moje laži. ...
Dok su svi bili udubljeni u interesantan razgovor, nitko je nije primjetio ona je izašla sa suzama u očima znajući da njeno dijete koje raste u njoj neće znati za svog oca a svu svoju ljubav podariti će biću koje će je podsjećati na njenu jedinu ljubav cijeli život.
napisala Andrea
Post je objavljen 06.11.2016. u 17:42 sati.