Moj dragi stari roditelj ima specifičnu i urnebesnu reakciju na jednu reklamu (jednaku svojedobno onoj kad bi ugledao Karamrkog precjednika adezea): trenutačno se sav nakostriješi kao stari mrzovoljni mačak, savije hrbat, izbaci kandže, počne glasno frkćati, psikati i režati, poentira odsječnom završnom gestom tjeranja kakve beštije („MRŠ!“ ili „ KUŠ!“) da bi zaokružio hitrim uzmakom uza kakvo stablo (odnosno u drugu prostoriju ili čak van, što dalje od ipak nepokretne televizije kao izvora nesnosne mu iritacije). Kako sam osobno razvila neobično korisnu vještinu da se potpuno isključim i reklame uopće ne doživljavam niti registriram, unatoč njihovoj agresivnoj prirodi da mi konstantno s ekrana nešto nameću i nude, u početku mi se takva reakcija na tamo nekakvu plavu žensku koja pije čaj i nešto trtlja (jedino što sam u svojoj iskopčanosti ovlaš registrirala) činila neobjašnjivo pretjeranom i neopisivo komičnom. A onda sam se jednom prilikom „ukopčala“ i prvi put poslušala reklamu u kojoj plava ženska pije čaj i nešto trtlja. Kako se ispostavilo, bila je to reklama za Tensilen. Da, ona notorna reklama (sad znam da je na zlu glasu odavno), u kojoj proizvođač radnim majkama, ženama, domaćicama snishodljivo poručuje da se gutanjem njihovih tabletica rješavaju povećanog stresa zbog silnih obaveza koje same nose na svojim plećima. U reklami nema spomena o tomu da bi se uzrok stresa -spomenuti kaos i obaveze- mogao riješiti na recimo drugi način, kad bi recimo netko drugi dio tog tereta preuzeo na sebe i rasteretio preopterećenu gospođu, ne, ova reklama podrazumijeva da je žena tu da bude tovarna mazga i mrtvo-hladno poručuje: drage radne majke, žene i domaćice, kaos i obaveze će i dalje biti tu, i dalje ćete na svojim plećima nositi cijelu obitelj, kućanske poslove i svoje poslove, nitko vam ih neće olakšati jer je uostalom to (mi u kompaniji mislimo: isključivo) vaša dužnost, ali se zato izvolite nadrogirati našim proizvodom jer ćete onda manje njurgati i biti na smetnji onima kojima služite – štoviše, i dalje ćete nas služiti, ali sada uz đanki smiješak, leteći i bez prigovora.
Ma mrš!
Ironije li, pomislih još i to, reklama lijeka za smirivanje koja izaziva živčane napadaje! Reakcija mog dragog starog roditelja mi je naravno postala posve razumljiva (ne i manje duhovita).
Osim što je reklama očigledno temeljito debilna, gledano fenomenološki – ona je i oksimoron, a marketinški – zlo/djelo beskrupuloznog marketinškog genija: jer je ujedno i a) potpuni promašaj, budući da izaziva upravo suprotno (živčanost) od onog što reklamira (smirenost), i b) pun pogodak, budući da živciranjem što većeg broja populacije istu primoravaš kupovati proizvod koji ju je u prvom redu doveo u stanje u kojoj ga je primorana kupovati.
Vele u svakom zlu i neko dobro, osim što u međuvremenu saznah da ni moj dobri stari roditelj ni ja nismo prvi koji smo se nakostriješili na ovu reklamnu malinu Zlatnu, usput pročitah i koješta drugo pismenog i zanimljivog, ima nade.