Marketing
Uz blagdan Svih svetih
Ginuli za Nju.
Da za šaku bi škuda
drugi je dali.
Na grob mog oca, poginulog u partizanima, danas ne mogu položiti cvijeće ni zapaliti svijeću. Ne znam ni gdje, ni kojeg dana, ni točno pod kojim okolnostima je poginuo. Ali danas sasvim pouzdano znam, da se borio za svoje ideale, a poginuo za tuđe interese.
Na ovim našim prostorima u prošlom stoljeću puno je takvih koji su kretali u ratove i završili kao i moj otac. O tome u mom gradu svjedoče tri spomenika.
Pa kad već nemam mogućnosti da mu položim na grob cvijet i zapalim svijeću, napisah ovaj post za sjećanje na njega i mnoge koji su završili kao on.
AD 1914. – 1918.
Spomenik i četiri ploče s imenima palih iz ovih krajeva u Prvom svjetskom ratu kojeg su zvali – Veliki rat, ne znajući da će uskoro doći novi, još strašniji i krvaviji.
AD 1941. – 1945.
Spomenik poginulim u 2. svjetskom ratu za koji su mnogi mislili da se više nikada neće ponoviti. Ovom bi trebalo, ako ni zbog čega drugog a onda iz pijetete, dodati i spomenik onima koji su nevini stradali nakon tog rata. Takvog spomenika u mom gradu – barem za sada – nema. Možda će jednog dana biti postavljen i (možebitno) zamijeniti ovaj.
AD 1990. – 1995.
Premda se tijekom 45 godina bivše države gudilo „da se više nikada ne ponovi“ i „čuvajmo naše bratstvo i jedinstvo kao oko u glavi“, opet je došlo vrijeme da je trebalo, nakon pet krvavih godina, podići novi spomenik borcima koji su kao i njihovi prethodnici, boreći se za svoje ideale izginuli za tuđe interese.
Danas se opet ponavlja mantra: „da se nikada ne ponovi“. Bojim se, temeljem povijesnog iskustva, da će se niz ovakvih spomenika ljudskoj patnji i, recimo to otvoreno ljudskoj gluposti, u budućnosti vjerojatno nastaviti.
Svjetlo plamička
na grobu. Od čovjeka
samo ostalo.
Fabrizio dell' Andre „Balada o vojniku“
album „Kantautor“, prepjev i obrada Arsen Dedić
Post je objavljen 01.11.2016. u 12:24 sati.