Trebala bih znati da je moj pokušaj povratka na blog uzaludan kada preko sat vremena ne mogu pristupiti svom računu. Ali kao guska u magli, ja srljam dalje. Neće mene spriječiti to što ne znam šifru. Neće mene spriječiti niti to što mi je korisnički račun povezan sa emailom koji sam dobila u osnovnoj školi, u koji sam bila ulogirana u Thunderbirdu na laptopu koji je sad crknut. Neće mene spriječiti to što ne znam šifru za tu mail adresu. Ja hoću na svoj blog. Sada. Hoću napisati novi post. Sada. Hoću komentirati po drugom blogovima. SADAAAA!
Već sam skoro nazvala T-Com sa pričom "Dobro večer. Pa znate, vi ste meni dali email adresu kad sam ja bila u osnovnoj školi. Da, da, osnovnoj školi. Pa da, ima tome preko 15 godina sada, znam da je puno vremena prošlo. Da. Ali, znate, ja vam više ne znam šifru od toga. To mi je baš nezgodno jer eto baš mi sada treba pristup tom mailu pa bi bilo izrazito lijepo da mi ju kažete." Ali nisam. Pokušala sam sa šifrom "123456". I eto, uspjelo je. Sjećam se barem jedne šifre iz osnovnoškolskih dana, i to mnogo komplikovane. LVL over 9000.
Ponovo je nastao problem kada su došle sve poruke, pa čak i one od prije godinu dana, dvije godine, ali baš ona koju očekujem, od Blog.hr-a, nije. I neće. I džabe ja "Dohvaćam poruke" (kako bi rekao Thunderbird na hrvatskom) kada poruke od Blog.hr-a nema i nema. Čekajući kao nestrpljivi ozebli sunce, morala sam ja još jednom zatražiti novu lozinku. I dođe mail, ali lozinka ne valja. Ne valja? Kako misliš ne valja? Pa kako to sad? E pa, došao je onaj prvi mail, sad treba čekati drugi. A ja luda, kosu bi si počupala, guzicu grizla. Kako su tako nesposobni da im za jedan mail za zaboravljenu lozinku treba 16 gladnih godina? Ako želim pristupiti svom računu, želim to sada. SADA. Ne za 23 cigarete i 3 velike milke poslije, sada. SADAAA! Moje misli bježe, ako ih ne pretipkam sad gotovo je. (da, inače, u mom svijetu notepad, word i takve stvari ne postoje) Onda skužim da sam, kako bi naši prijatelji preko bare rekli, mentally challenged i ne znam pročitati poruku do kraja, jer da bi nova lozinka radila, TREBAŠ KLIKNUTI NA LINK.
Napokon, uspjeh. Blogeditor je tu. Isti je kao i prije 10 godina. #klasika
Vidim sa strane tagove i shvatim da već godinama ne mogu svoje postove označiti sa Teen. Strašna tuga me obuzela. Teen sa sobom nosi neku lakoću postojanja. Znaš da je život (i sva sranja koja nosi) pred tobom, ali ono, još uvijek si u srednjoj, uglavnom ti je ful lijepo (ako ne zatrudniš). Više manje se lijepo provodiš, izlaziš (osim ako si ja - onda moraš u 11 biti doma pa ti je vrhunac izlazaka kava nakon škole), tu i tamo nešto učiš, druškaš se sa frendićima, imaš masu hobija, ima te na sve strane, stigneš sve i još uz to "sve" pogledati pola sezone serije na dan i spavati 12 sati. I onda dođeš na faks. I onda uđeš u dvadesete. I onda nađeš studentski posao. I odjednom postaješ kuća-faks-poso-kuća zombi koji nije čuo za slobodno vrijeme, prijatelje i dečka viđa vikendom i blagdanima (osim ako si ja - onda ni vikendom jer radiš od 10-21, a i blagdani su upitni), nisi se naspavao od 1994., a ni taj faks što toliko pohađaš ti ovak i onak ne ide tak najbolje (uglavnom jer te ne zanima a i jer radiš 40 sati tjedno). Pa shvatiš da nemaš pojma što radiš sa svojim životom, što ćeš jednog dana biti i raditi. Zapravo nemaš ni pojima što si sada, a bogami niti što sada radiš. Nekada se pogledaš u ogledalo i zapitaš "Tko sam ja?", a ona slika sa druge strane beživotno blene u tebe i ni tebi ni njoj više ništa nije jasno, pa samo nastavite sa svojim danom. Izgubljene. Ponekad se jave trenuci kada se trgneš iz te letargije pa budeš pun života i planova za budućnost, ali uglavnom kratko traju jer ih stvarnost brzo sustigne i polomi im kosti. Tako da - svi koji još uvijek svoje postove možete označiti sa Teen, uživajte u životu. Ili se barem nadajte da za nekoliko godina nećete biti u kolotečini egzistencijalne krize kao ja (znanstvenici to stanje nazivaju i "odabrala sam krivi faks, a sad sam preduboko zaglibila, a i familija bi mi popila leđnu moždinu na slamku da se sad ispišem i upišem nešto drugo"). #rantover
Moju teatralnost na stranu, nije mi tako loše u životu. Da, stvarno radim oko 40 sati tjedno. Da, stvarno radim vikendom uglavnom od 10-21 (nekad kraće, nekad duže). Da, stvarno se smatram propalitetom na faksu (iako još uvijek ima i gorih od mene, ali nekako se osjećam kao da sam dotaknula dno dna). Da, stvarno me ne zanima iako se jako trudim da me krene zanimat, ali ne ide mi to baš. Da, stvarno bi htjela upisati drugi faks (čak i znam koji). Da, obitelj bi me stvarno osakatila da to napravim. Ali nije mi loše. Ne viđam dečka i prijatelje tako rijetko. Kada zanemarim to što ne znam što ću raditi u životu i što ću sa svojim školovanjem, zapravo mi je stvarno super. Od početka ovog semestra se stvarno trudim izvršavati svoje obaveze i zasad mi dobro ide, mogla bi završiti preddiplomski ove (akademske) godine. Imam dobar posao koji volim i još bolji kolektiv koji volim još više. Bolji studentski posao nisam mogla poželjeti. Da, ponekad je stresan, i ponekad nisam umorna samo fizički nego i psihički i ponekad mislim da ne mogu više, ali to su prolazne faze koje dobre strane ovog posla sačekaju iza čoška i polome im kosti. I uz tako dobro na faksu i poslu, stignem se viđati sa dečkom i prijateljima i svojom sestričnom i malim nečačićem KOJI JE NAJSLAĐA I NAJBOLJA BEBA, OK? NIJEDNA BEBA NIJE NIKOLI NI DO KOLJENA! I izađem tu i tamo. Ne ono klasično izađem - izbijem se u parkiću i onda odem u klub klimat se sa čašom đus-vodke u ruci, uglavnom odem na cugu (pivu, pivu i još pive) sa curama s posla, s dečkom i zajedničkim prijateljima (zapravo u ovoj fazi su već svi prijatelji zajednički prijatelji), odemo na neki koncert, neko zbivanje, neko okupljanje. I tak. Eto, lijepo mi je. A imam i kunića. Još samo da uspjem smršavit i sve je savršeno.
TI BOGA. Ovaj će blog za točno 2 tjedna navršiti 11 jebenih godina. Stariji je od djece koja mi dolaze slavit rođendane u igraonicu. Nevjerojatno, izgleda da sam ipak nešto postigla u životu. A 90% postova je maloumno. I iz razdoblja kad mi se mozak nije razvio do kraja, nisam još ni u srednju školu išla. Možda bi bilo vrijeme da umanjim postotak tih postova. Ali mislim da će to samo vrijeme pokazati. Bumo vidli, ne.
Do čitanja. :*
Post je objavljen 31.10.2016. u 19:19 sati.