Marketing
Ono
Gledam kroz prozor zalazak sunca, i pitam se koliko ću takvih još ispratiti?! Ne znam želim li da je ovo posljednji, samo neka prođe! Bojim se noći. Bojim se njenih koščatih zlih ruku, grubih i bolnih poput zuba, bojim se njezine težine koja mi pritišće prsa, oduzima dah… Opet će doći, u isto vrijeme, a ona mi ne vjeruje. Moja majka je postala moj neprijatelj. Zatvara me u sobu i ljubi u čelo svaku večer. Tiho šapuće - čudovišta ne postoje, otvara ormar neka se uvjerim još jednom, prije nego se zauvijek ugasi svjetlo. Smije se dječjoj mašti, iako više nisam dijete… i stvarnost nije mašta… Ne razumije kad joj govorim - ono nije čudovište! Valjda... Nisam siguran što je, ako nije čisto zlo. Osjećam se slabo i gubim tek. Kroz kuću paradiraju doktori, pravi i oni koji se poigravaju dijagnozom podižući zidove od dječjeg ludila, sve kako bi opravdali diplomu koja im to dopušta. Misli se gube u posljednjim tragovima sunca, čekam… Zove me… Zadržavam suze jer mi je jedanaest, molećivim pogledom žicam majku za nekoliko vrijednih trenutaka. Svaki puta priča isto, ne razumije, večeras je drugačije… konačno. Nada me napušta sa svjetlom, strpljivo čekam. Ne mogu usnuti večeras i polako gubim pojam o vremenu. Evo ga… osjećam pogled i bojim se otvoriti oči, okrenuti glavu. Ovdje je opet i zauvijek, privlači ga nemirni pokrivač, smeta mu toplina, disanje. Krevet se mijenja pod poznatom težinom. Škiljim kroz trepavice u sobi obasjanom mjesečinom, pokušavam biti hrabar jer više nisam dijete. Znam gotovo je, moram okrenuti glavu… 
Post je objavljen 31.10.2016. u 14:59 sati.