Pregled posta

Hrvatska ekonomija 1848.-2016.: samostalna država donijela je vrhunac neuspjeha

Ovaj esej nastao je spontano, kao diskusija na zidu jedne moje fb prijateljice. Nabacao sam svašta, a naknadno sam tekst malo dotjerao, ispravio neke manje netočnosti i dopunio. Spominjem puno različitih imena, pojmova i izvora. Ne da mi se sad dodavati reference - ipak je ovo esej, slobodnija forma. Dodao sam samo dvije slike. Ali nisam nabacivao bez veze. Koga zanima, može određene pojmove tražiti preko googlea, ili mi postaviti pitanje da razjasnim - napravit ću to, koliko mogu.

Bavim se zadnjih mjeseci ekonomskom povijesti Hrvatske od sredine 19. stoljeća. Čitao sam nedavno obimnu studiju Vladimira Stipetića "Povijest hrvatske ekonomske misli", te proučavao knjige povjesničara, koje sam ranije čitao, tražeći podatke o ekonomiji i o socijalnim odnosima i kretanjima (Gross, Szabo, Suppan, Karaman, Pavličević o kućnim zadrugama, zanimljivo antropološko-historijski Petrungaro o pobunama 1897. idr.).

Također sistematski pregledavam i realističku književnost onoga doba, u kojoj ima zanredno zanimljivih prikaza i teza (Kozarac: "Mrtvi kapitali", J. E. Tomić "Melita", K. Š. Đalski, M. P. Miškina idr.).

Hrvatska se s pravom žalila na nepovoljne uvjete stvorene hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868.. Glavni centri odlučivanja o državnim politikama, koji vitalno utječu na uvjete ekonomskog razvoja (tokovi financijskog kapitala, gradnja željeznica idr.), bili su van Hrvatske, u Beču i u Pešti.

Nakon ekonomske krize 1873. (slom Bečke burze u svibnju 1873, "panika" u SAD od rujna, "Velika depresija" koja je ostala kao takva upamćena sve di 1929.,), a onda i početka velikih isporuka jeftinoga žita iz Amerike na europsko tržište, koje ugrožavaju europsku poljoprivredu (žitna kriza 1873.-1895.), državne politike postaju vitalno važne za ekonomske tokove (po učenju Friedricha Lista: "nacionalna ekonomija", nasuprot "individualnoj" i "kozmopolitskoj", te po njemačkoj "historijskoj školi ekonomije" koja tada ima primat u Europi i SAD, koja nasprot teorijskim modelima "slobodnog tržišta" zagovara pametni državni intervencionizam na osnovu konkretne analize situacije i ciljeva). Hrvatska je na marginama i pati zbog toga.

Usprkos tome, navodi Stipetić, različito od većine ranijih prikaza povjesničara, Hrvatska je imala relativno pristojan ekonomski rast u tom razdoblju, do 1914., a osobito su je ekonomski i društveni napredak vidljiv u posljednjih 20-ak godina prije 1SR. Nije imala nižu stopu rasta od drugih područja A-U, a donekle je smanjen zaostatak za Zapadnom Europom.

Međutim, i Stipetić kaže, da velikoj većini stanovništva, seljacima (još uvijek 80% uoči 1SR) taj napredak nije donosio dobrobit, te su se prilike nakon 1895. tek malo poboljšale. Živjeli su, velika većina, u trajnoj bijedi i nesigurnosti, na granici gladi i pothranjeni. Ukidanje feudalizma nije im donijelo napredak, a ni kasnija desetljeća; često i nazadak. Velik dio ekonomskog rasta bio je zasnovan na lihvarskim kreditima danim seljacima (štedionice u Hrvatskoj su davale čisti dobitak 2-4 puta viši nego u drugim zemljama A-U). Tako se elita, u doba revolucionarnih promjena ujesen 1918., bojala seljačkih buna i komunizma jednako kao 1848..

Da se nije dogodila epohalna katastrofa 1SR, tko zna što bi bilo… Možda solidniji razvoj u "Podunavskoj federaciji", koji postepeno širi nova dostignuća blagostanja, kako se ona šire prema nižim slojevima u centru, i na periferiju.

Međutim, Kraljevina SHS/Jugoslavija donijela je nazadovanje skoro svim društvenim slojevima. Seljacima se ništa nije poboljšalo, dapače (a njihov udio u aktivnom stanovništvu na području današnje Hrvatske je u 30 godina 1910-1940. opao skromno, sa 80% na 73%). Realne nadnice radnika i službenika su opadale: godine 1940., u odnosu na 1910., prosječna zarada industrijskog radnika bila je 83,4%, privatnog namještenika 87,9% a javnog službenika samo 54,7%.

(A tu mi fali podataka, kako je bilo u Srbiji? Ima špurijus da većina stanovništva nije imala nikakve koristi od politike koju su vodili kralj i kamarila u Beogradu. Što valjda uvelike objašnjava zašto se ta država tako lako raspala 1941., kad se ni Srbi nisu htjeli boriti da ju brane.)

Tako, dakle, cijelo stoljeće bijede i beznađa za veliku većinu stqanovništva. Onda dolazi totalna katastrofa 2.SR i tragedija NDH, i sticajem neočekivanih okolnosti (uključivo povijesnu ulogu jednog velikog vođe), "treća-sreća", komunisti dobivaju svoju priliku. to je bio rezultat osobitih okolnosti, nakon Rusije tek druga (i posljednja) autonomna komunistička revolucija u Europi (tu je još Albanija, ali uz znatnu pomoć jugoslavenskih komunista); ali s obzirom na turobno iskustvo prethodnog stoljeća, taj uspjeh nije nelogičan.

Komunistički vladari ostvaruju napredak: neko vrijeme su stope rasta visoke, brzo rastu poljoprivredna i industrijska proizvodnja (usput sam naučio da nijedna zemlja nije uspjela valjano ući u industrijsku revoluciju a da nije znatno povećavala produktivnost poljoprivrede, koja jedino može dati unutarnju akumulaciju kapitala koji se onda može ulagati van poljoprivrede - od Engleske od Kine), te široki slojevi počinju uživati u rastu standarda i kvalitete života.

Svakako, nisu komunisti gradili na praznoj ledini. Preuzeli su (oteli) predratne pogone. Ali su ih i znatno proširivali i otvarali nove, te stvarali brojna radna mjesta u sektoru usluga. Broj zaposlenih van poljoprivrede na području današnje Hrvatske g. 1940. bio je 477.000, a 1968. gotovo dvostruko više, 917.000 (uz oko 200.000 radnika u inozemstvu). Ekonomija više nije zavisila samo o malom broju uspješnih poduzetnika i velikih kapitalista.

Pod vlašću komunista, Jugoslavija, a i Hrvatska u njoj, nadoknađivali su zaostatak stvoren ranije, kad je svijet preobrazila Druga industrijska revolucija. (Pri tom mislim da je važno ne ostati samo na podacima o BDP, nego gledati i druge podatke koji pokazuju kvalitativni pomak, indikatori kvalitete života i dr. - gradnja vodovoda i kanalizacije, očekivani životni vijek, broj djece koja umire do 15. godine, škole, bolnice, prosječne godine školovanja idr.)

Međutim, taj je sustav gubio dah i konačno se paralizirao; blokirao je potencijale koje je sam stvorio, dok se napredniji, kapitalistički svijet zahuktavao u Treću industrijsku revoluciju. A sad je počela Četvrta…

I onda 25 godina kapitalizma. I opet neuspješno.


Tako dakle, ako pogledamo i "Analizu sekularnog rasta (…)" koju su proveli Bićanić idr., pa kad produljimo pogled uz Stipetićeve analize i doprinose povjesničara, u razdoblju od 1850. Hrvatska je imala tri uspješna razdoblja rasta (i, rekao bih, za prva dva ali ne i treći, transformacije - ne samo rast BDP, kako spominjem gore), koji su potrajali prekratko i bili prekinuti:

* oko 1890.-1914.

* oko 1952.-1971. (a tu stavljam 1971. kao granicu, iako je BDP rastao i kasnije, do 1980., jer je tada srušeno "Hrvatsko proljeće", te uz druge obračune s reformistima u drugim republikama 1970.-1972. SFRJ gubi šanse da se prilagodi, dok u svijetu 1970-ih započinje drastična preobrazba - napuštanje zlatne podloge dolara, dvije naftne krize, "Granice rasta", kriza "države blagostanja", treća industrijska revolucija…), te

* 1995.-2008. ("Uspješni kapitalizam", kako kažu Bićanić idr.).

Ali, nije stvoren supstancijalni zaokret u institucijama i mentalitetu (ovdje refereiram na "institucionalnu ekonomiju", koja se nastavlja na gore spomenutu "historijsku školu", na sociološko-ekonomske analize fenomena "backwardness" i na pojam mentaliteta u analizi "procesa dugog trajanja" u historijskoj školi Anala), koji mogu osigurati na dulji rok uspješan ekonomski rast i društveni razvoj (a svijet ulazi u razdoblje kad se neminovno prepituje sam pojam i obaveznost rasta - "degrowth" - ekologistička revoilucija, vezana i sa spomenutom četvrtom industrijskom - Circular economy i Energiewende).

Rezultat? Danas, kao država i kao narod, gubimo osnovnu supstancu: ljude. Sada većinom mladi i obrazovani odlaze, i to zauvijek, a ne s idejom da se vrate, kao gastarbajteri u doba socijalizma. Veliko iseljavanje, ponajviše u Amerike, događalo se i u desetljećima pred Prvi svjetski rat, ali tada je broj stanovnika ipak rastao.

Godine 1945. došle su seljačine iz šuma, napravili puno nepotrebne štete, ali ipak su imali i neke dobre ideje i napravili i puno dobroga u slijedećim desetljećima, pa su se i urbanizirali, među inim.

Onda su godine 1990. došli seljačine s kamenjara (plus iz ustaške emigracije koji su mentalno još živjeli u 1941., plus oni koji su živjeli u gradovima i bili komunjare a ostali seljačine pa su se hitro prestrojili), i nisu donijeli nijednu dobru ideju, a napravili su katastrofalne štete; uništavali tekovine prethodnog perioda a gotovo ništa novo nisu stvorili. Najgore od oba svijeta.

Na samom početku ovog perioda, Friedrich Engels je pisao da su Hrvati bijedan, za život nesposoban otpadak naroda (bio je bijesan zbog toga što su Hrvati, kao vjerne trupe austrijskoga cara, ubijali, silovali i pljačkali pobunjenike/revolucionare u Mađarskoj, sjevernoj Italiji i Beču 1848.-1849.), te im je nagovještavao krvavu osvetu revolucije (s time da on tada piše iz perspektive buržuaske a ne proleterske revolucije!), uz germanizaciju kao najbolju soluciju.

Bio je u pravu. Osveta revolucije nas je stigla, doduše ne krvava, nego "mekana". Mi Hrvati smo se pokazali nesposobnima, te je sasvim u redu da kao narod izumremo i da nas zamijene uspješniji. Oni koji isele, dat će dobrodošlu demografsku injekciju uspješnijim narodima. A na ovom prostoru ostat će "mala zemlja za veliki odmor", jedan veliki internacionalni park prirode, s nešto preostalih domorodaca kao dio turističke ponude.

Post je objavljen 31.10.2016. u 10:34 sati.