nedjelja je, jutro je, zadnji tjedan u mjesecu listopadu, najvolim satove koji se pomiču sami, pitam se koliko će me dugo još ova prastara tehnologija podsjećati kako mrsko mi je pomicati kazaljke, mužjak to obožava, on je sav sretan kad sve uskladi i kad je sve na svojem mjestu, pomalo je autističan, kad bismo imali dijete sigurno bi bilo autistično, introvertno na mene, a posloženo na njega, to je taj današnja moderna dijagnoza autizma, danas sve ima svoju dijagnozu i svijet je strašno jedno mjesto, svijet jest strašno mjesto, ali mi rođeni u blagostanju to nismo u stanju pojmiti baš tako, nego pojmljujemo obrnuto, da je svijet dobro a zlo nepravda, ili kazna, božja, naravno, ili kakogod, umorna sam, sunce je granulo, mislim da moram ići trčati, osigurati dozu endorfina, gledala sam jutros neki filmić o životu u stanicama, podsjetilo me to kad sam bila mala da sam se često sjećala tog nekog staničnog predživota, najčešće pred san, osjećala sam se kao neka gromada nečega koja lebdi i sudara se s drugim gromadama, osjećaj je bio stvaran, tumačim ga kao sjećanje, bilo je još nečega u tom sjećanju, ali sam zaboravila, odnijela ga nova sjećanja, kapci su mi natečeni i beskrajno sam umorna, probudila se po navici u šest, jedva se natjerala da spavam dalje, naspavala se, najradije bih cijeli dan potrošila u ovom glupom bauljanju, al obećala se majci na ručku, moramo se družit i to, ne ide nam to druženje, beskrajno smo različite, i beskrajno me sekira to što se je od cijeloga života odlučila držat se mene kao neke slamke, i to što nema nikakvu zanimaciju, ni društvo, ni ništa osim strahova i prevelikog ega koji si to neće priznati, mužjak je sa svojim dečkima u bijegu od vlastitih žena, djece, obaveza, meni samoća uglavnom paše, kad ne traje predugo i kad imam zanimacije, zanimacije uvijek ima, treba samo nekako uspjeti održati volju na životu, igrati se sa samom sobom batine i mrkve, nagrade i motivacije, sve je to samo igra, veseli me kad imam dovoljno koncentracije da budem samo promatrač s dovoljno snage za svoju lutku na koncu, moram u šoping, raspala mi se loptica na mišu, a ti skupi miševi također se raspadaju, ova je makar prevalila kilometre i kilometre, veliju da se i jabuka promijenila otkad je izgubila vizionara, žao mi radi toga, volim stvari koje besprijekorno rade, kao i satove koji se pomiču sami ...
Post je objavljen 30.10.2016. u 10:12 sati.