Počela je nedjeljna misa. Kao i obično mladih nema puno. Čudno je što ne dolaze, dosadna im je misa, nezanimljiva. Sjediti i slušati svećenika sat vremena, to je svima dosadno. No nije istina da je dosadna. Onaj koji ljubi Boga slušat će njegovu riječ, pjevat će, moliti se, pričestiti se. Nemoj pokušati ljubiti Isusa pa reći pokušao sam. Ne. Ti ga ljubi. Nakon toga sve se mijenja. Saznat ćeš istinu da je on tebe ljubio i ljubi te svaki dan do kraja tvog puta. Jedan svećenik, još vrlo mlad, imao je misu u 7 h. Uvijek je gledao koliko mladih ima pod njegovom misom. Naravno. Nijedna osoba mlađa od 18. U gradu ostaju do 6 h. Ne mogu oni i u grad i na misu ujutro. Bolje im je ostati spavati kod kuće. No već duže vrijeme primjećivao je da dječak od 7 godina dolazi na njegovu misu. Dolazio je na svaku njegovu misu, nijednu od njegova dolaska nije propustio. Svećenik se pitao gdje su mu roditelji, možda oni idu na drugu misu. No u razgovoru sa svećenikom koji je imao misu u devet sati saznao je čudnu stvar. Taj dječak ide i na misu u devet sati. Ide svaki dan na sve mise. Nevjerojatno. Pa da su svi takvi, grijeha ne bi bilo. Ali što je sa školom, s njegovim obvezama, zapitao se svećenik. Sljedeći put na završetku mise pozove dječaka pa ga upita: Zanima me zašto ideš na sve mise svaki dan, gdje su ti roditelji? Oni su mrtvi, odgovori dječak. Stradali su u prometnoj nesreći dok su dolazili po mene, bio sam kod tete i sad kod nje živim i molim se Bogu da opet ožive i budu sa mnom. Svećenik je bio iznenađen. Ne bi nikada pomislio da će dobiti ovakav odgovor. Dječak je išao na mise, dakle znao je za život i uskrsnuće Isusa. Ali kao da je krivo shvatio. Svećenik mu je pokušao objasniti da se oni neće vratiti i da bi on morao nastaviti živjeti svoj život bez njih. Ti nisi sam, ima milijune djece koja nemaju roditelje, milijune njih koji su ostali bez svojih roditelja, ali ovakvog djela, ići na toliko misa kako bi oni oživjeli i opet mogli biti s njime, toga se još nijedno nije sjetilo. Nikada. Dječak je ipak sve porekao. Nije vjerovao u svećenikove riječi. Bio je čvrsto uvjeren da će opet biti s njima. Ljutito je otišao. Svećenik je bio nezadovoljan, nije mogao utjecati na dječaka, nije mu mogao pomoći. Mali je imao vjeru, vjeru, ako bude dolazio na mise, da će mu se roditelji vratiti. Na svojoj misi dječaka više nije vidio. No, nakon tjedan dana saznao je da je dječaka pregazio automobil i da je umro na licu mjesta. Nevjerojatno. Ovakav kraj. Zbilja, sad je bio s njima. Ne, nije bilo samoubojstvo, nego nesreća. Siromašan je bio i ostao. Da nije ni život zaslužio. Kakav je to život, pomislio je svećenik. Odrasti bez oba roditelja, bez prave ljubavi, jer roditeljska se ljubav može zamijeniti, ali ne dokraja. Bol zauvijek ostane u srcu. Toliko je djece bez roditelja, neki su ih odbacili, neki nemarom izgubili, neki zbog grijeha drugih. Glavni razlog i jest grijeh. Drugi ne postoji. Ljudi ih ne žele, ostave ih same na ulici da umru od gladi. Zašto oni ne mogu krenuti na put života u normalnim uvjetima za život? Zašto toliko boli? Kada ih svijet osudi, onda su si kao sami krivi. Kada postanu kradljivci, ubojice, njih se krivi za sve. U zatvor s njime! Ubio je petero ljudi. Čudovište! On, sigurno, ide u pakao. Ipak, i taj je ubojica, vjerovali ili ne, i taj je ubojica nekad bio malo dijete, nitko se neće pitati kako je živio, kako su se drugi odnosili prema njemu, nego gledati samo ono što je nakraju napravio. Ovo nije priča sa sretnim završetkom, ovo nije bajka s izmišljenim likovima. Ovo je realnost života, moga i tvoga. Ovo je upozorenje vjere i ljubavi. život je dragocjen i neuništiv, ali ga je lako izgubiti. Dokle god ne bude promjena, oni će gubiti živote i drugi s njima i tako sve do zadnjega života, vrijednog i dragocjenog. Radije bih umirao cijeli život nego vidio dijete koje ne zna da ga netko neizmjerno ljubi cijeli život. Imaš oca. Sama riječ otac znači nebeski roditelj. A kada konačno stigneš do njega, ugledat ćeš i svoje zemaljske roditelje. Svoju obitelj. Braću i sestre. I krvlju povezane i nepovezane. Nikada nisi bliži ocu nego kad si bolestan, kad trpiš i patiš. Upravo tada moraš vjerovati u zdravlje, ali ne tjelesno, nego duhovno.
Post je objavljen 28.10.2016. u 11:47 sati.