sjedim u autobusu na stajalištu, čekam da krene i gledam kroz prozor.
jedan stariji čovjek skida nožićem sve privatne oglase, one za razne poslove kao što su: rušenje drveća, odvoz glomaznog otpada, otkup auta i stripova. vjerojatno i one za brze i povoljne kredite, kad ti onda, ne platiš li prvu ratu uzmu kuću, ženu i auto. jedan oglas je ostavio, ali ne vidim koji, jer je s druge strane stupa. pitam se zašto to radi. smišljam razloge. malo rasmišljam o tome, gledajući ga, pa mi misli skrenu dalje da prodavaćicu kuruze. sjetim se kako dugo nisam jela kuhani kukuruz. pečeni ne volim. svekrva nam je znala poslati iz istre, ali ove godine veli da nema ničega. samo krumpira. pa i krumpiri su dobri. njih volim pečene.
pokraj kotla kuruze dvije žene prodaju gaće i trenirke. razmišljam da li sam stavila dovoljno gaćica djetetu u rezervnu robicu za vrtić.
ujutro mi je puko ciferšlus od njegovog novog ruksaka, samo mi je onaj jezičac ostal u ruci, poludila sam, ruksak je nov, kupila mu ga za rođendan. kako ga nisam uspijela ni popraviti ni otvoriti ljutito sam ga razrezala sa škarama i potrpala stvari u drugi ruksak, onaj od kolica. taj je tvrd i jedva mi je stao u njegov ormarić. bit će mu teško vaditi, ako ga teta samog pošalje.
razmišljam tako, pa prođe jedan vozač, vidno umoran i pomalo odsutan. pitam se da li je to naš, pa ćemo skoro krenuti.
ne događa se ništa, bus i dalje stoji, a ja i dalje zurim kroz prozor.
prolaze ljudi, gledam im u cipele. svi imaju iste cipele ili slične tenisice. sve je nekako bezlično na tom stajalištu.
razmišljam kako svaki dan ovuda prolazimo, potpuno otuđeni jedni od drugih, bez i da se pogledamo. samo jurimo, trčimo, guramo se, ljutimo. zbog gužve, zbog kiše, zbog voznog reda. kao hrčci u onom svom kotaču vrtimo se u svojoj kolotečini.
autobus još uvijek stoji.
samo se moje misli roje, bez smisla, dok gledam te pomične slike pred sobom sjetih se Prousta, njegove šalice čaja i mirisa kolačića. to me sjeti na okus bakinih tačkrla ( jastučići od krumpirova tijesta punjeni pekmezom od šljiva i obično posuti prezlima ). nasmijem se, jer jedno dijete je te prezle nazivalo " zemljica " :
- meni bez zemljice stavi. -
kad dođem doma ispeći ću dečkima palačinke, odlučih.
da isprobam onaj novi šejker.
hoće li ovaj bus ikad krenuti?
Post je objavljen 28.10.2016. u 09:55 sati.