Kuće, kao i ljudi, postaju duhovi.
Kad uđem u određena dvorišta
ne vidim ljude koji su tu danas,
nego one koji su tu bili nekoć.
Ljudi, kao i kuće, mogu biti prazni.
Kad ih, usput, sretnem na ulici
žaloste me negdašnje ambicije,
prošle propuštene prilike,
prerano odustajanje
i davno izgubljen
optimizam života.
Koliko svjetla trebamo
da ne bi izblijedjeli,
a koliko prošlosti
da bi se izgubili?
Kuće i ljudi propadaju,
ako žive u prošlosti.
Države također,
ako im se dopusti.
Post je objavljen 27.10.2016. u 13:32 sati.