Marketing
Preteča dlanovnika
Prije nešto dana bili smo, supruga i ja, na proslavi 40.rođendana - u šnapsu bi se reklo: zvala je fircig - naše starije snahe. Bili smo u Eko selu na Žumberku, uz rječicu Breganu, na samoj granici dežele. Vozeći se, supruga je ugledala 'žilet žicu' na drugoj obali.
„Joj, pa kaj je to stvarno postavleno, kaj su nori!“ Tek je sad povjerovala da ta žica zaista postoji. Nevjerni Toma!
Nažalost nismo imali sreće s vremenom. Već na putu nas je dobrano oprala kiša koja uglavnom nije prestajala cijelo vrijeme boravka u restoranu u kojem je bio ugovoren ručak. A bilo bi prekrasno da je bilo lijepo vrijeme. Bilo nas je desetak odraslih i petnaestak djece. Supruga i ja smo bili jedini 'metuzalemi'.
Zbog kiše, djeca su bila prisiljena boraviti u dvorani. Ona manja igrala su se lego kockicama (pametni roditelji igračke su ponije sa sobom), a veća, e pa zna se, svaki je pred sobom imao pametni telefon i igrao na njemu neku igricu. Zahvaljujući tome odrasli su se, uglavnom mirni od djece, mogli posvetiti svojim temama. Nas dvoje ' trilobita' bili smo uglavnom sami. Teme roditelja nas nisu zanimale, djeca su buljila u pametne telefone, a mi smo, no dobro, mi smo ih promatrali.
I gledajući tako sliku kako se djeca zabavljaju modernim igračkama, sjetih se ovogodišnjeg dolaska obitelji mlađeg sina u Biograd.
„Evo ti nešto da razbiješ dosadu“, reče sin i izvadi iz automobila ovo što vidite na slici ispod, „ne radi više, pa ga probaj popraviti.“
Kao što vidite, to je kutija na kojoj ima niz prekidača, malih lampica, ručica programatora perilice rublja, potenciometara i mali motorčić od ručnog ventilatora na baterije.
Zaboravio sam ja na njega, mislio sam da je već odavno završio u kanti za smeće. A napravio sam ga davno, za igru mojim sinovima, kad su bili mlađi od ponekih od petero unučadi. Sjetih se, da su se s tim prekidačima, ručicama, svjetiljkama i ventilatorom često igrali pa sam morao ne tako rijetko mijenjati baterije. Kad je sve bilo uključeno, baterija se brzo ispraznila. Onda su sinovi odrasli, i igračka im je prestala biti zanimljiva. No, eto, moj sin ju je sačuvao, i predajući mi je da joj opet udahnem život rekao:
„Eto i moji sinovi su se igrali time!“
Kad sam ga otvorio, a evo kako mu izgleda 'utroba' (doduše sad već popravljena), odmah mi je bilo jasno u čemu je problem.
Mislio sam da ću uređaj popraviti već u Biogradu, no nisam, učinio sam to tek kad sam se vratio u svoj 'brlog'. Napravio novu kutiju za baterije (stara se raspala od baterijske kiseline koja je procurila; istrošene baterije nisu izvadili), ponovo spojio pokidane žice, pritegao žarulje da se ne klimaju i uređaj je radio kao i onda kad sam ga prije tridesetak i kusur godina napravio.
I, evo kako sada opet veselo svijetle žarulje i vrti se ventilatorčić!
„Sine, popravio sam igračku, hoćeš li da je donesem kad dođemo u Samobor?“ upitah nakon nekog vremena.
„Nije više zanimljiva ni Teu ni Viktoru, ostavi je za praunučad!“ odgovorio je napola u šali, napola u zbilji.
Ipak sam je ponio sa sobom i predao mu je kad su odlazili iz restorana, bili su tamo i oni, ali vrlo kratko jer je mlađi unuk ostao kod kuće zbog bolesti. A i starijem se žurilo kući. Em, nije bio oduševljen restoranom, em se bojao da ne zakasni na nogometnu utakmicu u kojoj i on igra, pa je jedva čekao da se upute kući. Usput, njegov tim pobijedio je protivnički sa 7:1, on je zabio tri gola!
„O, popravio si?!“, reče snaha dok sam uređaj trpao u najlonsku vreću uz stare novine za prostirku njihovom zecu. Oni, naime, ne kupuju novine.
* * *
Kad smo drugi dan posjetili njihovu obitelj u novo uređenom stanu u Zagrebu, na odlasku, oblačeći cipele, čuh kako Teo govori da skuplja novac za pametni mobitel. Naravno, baka je odmah dala mali prilog u naše ime, a ja sam zavezujući vezicu na cipeli pomislio:
„Sad mi je jasno zašto je sin rekao da uređaj ostavim za praunučad, i sjetivši se svih onih pametnih telefona u rukama djece, pomislih: ovaj sklop mojih ruku djelo, moga bih nazvati pretečom današnjih dlanovnika i pametnih telefona.
Post je objavljen 25.10.2016. u 16:43 sati.