Marketing
u Budimpešti
- I košaru želite?
- I košaru, dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak - šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.
- Enes Kišević
"O, kako su lijepe đurđice! Odakle ti?!", uzviknu Sanja ugledavši u mojim rukama stručak sniježno bijelih cvjetića i smjesti se za stol za kojim smo već sjedile nas tri čekajući da nam se pridruže i ostale djevojke iz grupe u jednom kafeu u gradu u koji tek što smo bile stigle tu večer i nakon što smo se smjestile u hotel potražile neko ugodno mjesto za večernji izlazak.
"Jesi li vidjela?", odvrati joj Ada zagonetno zaigranih očiju i pogleda me: "Dobila ih je od jednog momka."
"Štoo?!", pogled kojim se Sanja zapiljila u mene ostao je zainteresirano neodlučan vagajući se između nevjerice i vjerovanja ali đurđice su bile tu i ona je samo željela čuti pojedinosti. "Ne mogu vjerovati! Pa kako to?...", smijala se zarumenjena kao da je upravo ona dobila cvijeće.
"A, fino", kažem nonšalantno kao da je najprirodnija stvar na svijetu da u nepoznatom gradu u nepoznatom kafeu od nepoznatog muškarca dobijem buketić. "Ušle smo i kako nije bilo slobodnog mjesta vlasnik kafea nam je ponudio da pričekamo koji minut dok nam on ne pronađe mjesto, i tako... dok smo čekale, iz košare s cvijećem što je jedan starac pronosio između stolova nudeći kao da tiho recitira, jedan muškarac je odabrao buketić, platio a onda nam prišao, naklonio se i poklonio mi cvijeće."
"Ne mogu vjerovati", Sanja je izgledala kao da joj treba lepeza za rashlađivanje obraza. "To je tako romantično... A kako je izgledao, stariji, mlađi?"
"Mlađi, naravno", odgovorim kao da stariji uopće nije dolazio u obzir. A onda počnem opisivati kako je predivno izgledao udovoljavajući njenoj znatiželji a sebi laskajući: "Elegantan, visok, vitak, u tamnijem odijelu, svijetlo smeđe kose... a znaš - kad me pogledao - u njegovim očima uopće nije bilo vatrenog žara nego tek neke topline boje meda ili boje maslačka... nešto lepršavo a prijanjajuće u isti mah, nježno i nenametljivo. Da je Francuz zvao bi se Žilijen, sasvim sigurno", poantiram konačno.
Pogledam Sanju i učini mi se da ona polako klizi sa stolice a da to i ne primjećuje pa je uhvatim za ruku i upitam što će popiti. Ostale djevojke su se smješkale gledajući predstavu ili razgledale koktel kartu pokušavajući odabrati nešto najegzotičnije između mnoštva egzotičnih koktela koje bi vrijedilo kušati.
"To ti je sigurno podiglo ego", zaključi Sanja prije nego što se odlučila za Las Palmas, ozbiljnije nego što bih ja i dalje mogla nastaviti u istom tonu ostavljajući je u lažnom uvjerenju pa sam joj odlučila reći istinu.
"Nisam dobila cvijeće ni od koga, sama sam ga kupila", osmijehnem se i zagolicam je pogledom. "Zar si stvarno povjerovala da bi mi se takvo što moglo dogoditi? Starac je bio presretan što je netko od njega htio kupiti cvijeće i recitirao nam je na mađarskom nešto tiho - sve dok nam nije ponuđen slobodan stol - ali mi ga ništa nismo razumjele."
Ostatak večeri provele smo u priči, smijući se i jedna drugoj tobože zavideći na ljepšoj boji koktela, razmjenjujući čaše i kušajući jedna od druge bar gutljaj a onda procjenjujući čiji je koktel najbolji!
U jednom trenutku susretnem Sanjim pogled dok je sjetno gledala u buketić odložen na stol, a onda kao da nastavlja neki tihi razgovor vođen sa sobom u mislima, samo nadoveže naglas: "I tako..... dobiješ ti ove lijepe đurđice od nekog nepoznatog muškarca...." ....
Post je objavljen 24.10.2016. u 16:25 sati.