Marketing
The Baba
Izišli su iz unutrašnjosti kafića na terasu, veselo društvance, oraspoloženi alkoholom, trojica tridesetogodišnjaka i jedna djevojka te sjeli stol tik do mog. Ispijaju pivo iz uskih dugačkih čaša. Njihov govor je glasan, prekidan povremenim provalama umjetnog «televizijskog smijeha» koji slijedi nakon svake banalne šale-dosjetke.
To me živcira, ometa u čitanju knjige.
Riječ je o prosječnim ljudima: izgledaju prosječno, prosječno misle, njihove su asocijacije opća mjesta; njihovi snovi ekvivalentni njihovim životima, bezlični-sivi; njihov odjevni stil je trendovski, iz Burde ili nekog drugog modnog časopisa; u poslovnom svijetu se ne ističu; drže se svakodnevnih rutina; nikada ne kasne; racionalni, ne riskiraju; ne konfrontiraju se, znatiželja im je krepana mačka; njihovi seksualni dnevnici plaše bjelinom... oni su šutljiva većina kriva za sve pogrome i holokauste svijeta...
Djevojka nosi boksačke pletenice. Lako bih mogao zamisliti kako je vučem za njih dok je natežem straga kao kočijaš uzde, pobadam-probadam, tjeram dalje, gore – up-up to the sky – ka seksualnom Vrhuncu, ali neću. Ne da mi se. Radije čitam knjigu. Baš snobovski od mene, zar ne? No, koja to knjiga toliko privlači moju pažnju, pitate se. Bit ću susretljiv i udovoljiti vašoj znatiželji: Milan Kangrga, Šverceri vlastitog života.
I tako ja čitam, a oni piju-pričaju-klibere se, i poslijepodne lijeno prolazi.
U nekom trenutku djevojka cima svog muža dječačkog izgleda.
- Bruno idemo, moramo do babe – veli.
- Baba je zakon – smije se on i pojašnjava ostatku društva – ima 90 godina. Čitav dan visi na Facebooku i otvara lažne profile na kojima se predstavlja kao profesorica Mitzi (27), Ponoćna kaubojka (21), Proljetni Cvijetak (18), Asepsoleta Vaginalis (22), GrosPička (25), Usnaša (21), InAss (21), Yusmina (18), MonoLizaljka (22), Charlesa Jebowski (22), Željka Uguzović (23) itd., uspaljenica željna seksa. Muškarci se lijepe kao muhe, zavode ju, šepure se, razmeću ovim-onim, u private box dostavljaju podatke o duljini kite, obećavaju urnebesan, neviđen seks te nastoje ugovoriti susret. Ona katkad pristane pa se nađu u lokalnom bircu. Naravno stara dođe inkognito, sjedne postrance pa promatra jadnika gdje se vrpolji, grize nokte, maramicom briše znoj s čela, iščekujući ljepoticu u utegnom kožnom minjaku.
Ha-ha-ha, podrugljivo se podsmjehuje se društvo. Ipak, na licu im bojazan: krije li se iza profila njihovih virtualnih prijateljica prema kojima gaje određenu naklonost (i u svom imaginarijumu kreiraju možebitne zaplete, možebitan odnos, u konačnici – brak, zašto ne?) također neka pokvarena, zlurada BABA! zlica koja se izruguje muškoj polnoj želji, seksualnom nagonu, seksualnom samopotvrđivanju, potenciji, nasušnoj potrebi tijela i uma...
Nakon što bračni par pođe staroj vještici, ubrzo će otići i ostatak društva te će nastupit željeni mir. Mir u kojem ću donijeti odluku da ovu zgodu – ukoliko je ikada stavim na papir - defokusiram isječkom iz knjige koju čitam, a dotiče se politike. Ah, politika naša svakodnevna! Neizbježna! Intoksicirani smo i uprošćeni politikom. Navučeni na nju poput heroinskih ovisnika. Ubrizgali su nam je jednom nasilno, kao Popaju u Francuskoj vezi 2 i otad ona neprestano kola našim žilama. Traži još. Gura nas u provaliju. Ništa ne može proći bez politike, bez političkih korelacija, političkih analiza, političkih pozicija. Čak niti ovaj banalan tekst.
(…)
Prvi dio: Nekada smo po raznim poslovima (sastanci Odbora Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, razgovori o problemima Praxisa, razni simpozijima predavanja i sl.) dolazeći u Beograd večerali u «čuvenoj» Francuskoj 7, tj. Klubu književnika Srbije. Tako smo nas nekolicina za stolom u restoranu Kluba, gdje se uvijek dobro jelo i pilo, sudjelovali u jednoj specifičnoj «diskusiji». Usputno rečeno, kada je riječ o dobrom vinu, nabavljao ga je osobno poznati filozof i klasični filolog Miloš N. Đurić, legenda Beograda, pa kad sam ga jednom pitao o tome, on mi je odgovorio: «Milenko (zvao me tako), ja sam ti ovdje svaku večer, a volim dobro pojesti, i još bolje popiti, pa neću da pijem kojekakvo đubre od vina, zato ga nabavljam sam! Eto, to ti je!»
Za susjednim stolom od našeg te je večeri sjedio i mirno pijuckao poznati muslimanski književnik i putopisac (za televiziju je radio interesantne putopise) – Zuko Džuhmur, koji je inače živio u Beogradu. Nešto dalje za stolom pokraj nas bilo je oveće društvo srpskih pisaca. U jednom je trenutku jedan od njih povišenim glasom da ga čuje čitava dvorana reče:»Pa dokle će nam ti Turci sjediti u našem restoranu i zagađivati okolinu po Beogradu i Srbiji!? – Zuko Džumhur tada podigne glavu i mirno, ali glasno odgovori na tu bezobraznu provokaciju: «Pet stotina godina mi smo Turci jebavali vaše Srpske majke, pa sad pitam, što ste vi Srbi onda u stvari?!»
Za srpskim stolom nastao je tajac, i nije se čuo ni glasa s toga stola! «Svi junaci nikom ponikoše!»
Zašto sad to pričam? Prije svega to mi se usjeklo u pamćenje kao jedan opći problem ovog našeg balkanskog tla i svega što odiše tim mentalitetom, a u ovom slučaju još i toliko dubokom i do ekstrema izraženom netrpeljivošću, dakako nacionalnom i etničkom (Srbi-Muslimani), tla, na kojem je kroz stoljeća, da ne kažem i tisućljeća bilo toliko etničkog miješanja, od ilirskih vremena sve do naših dana, tako da je gotovo nedopustivo postavljati poput ovog od strane (očito nacionalistički obojena) srpskog pisca, ali ne i njega samog. Drugo pak moglo bi se to isto (u Džumhurovo odgovoru) odnositi i na Hercegovce, i ne samo na njih, kojima su ti isti Turci kroz pet stotina godina radili te iste stvari s njihovim majkama, pri čemu su im pomagali susjedni Srbi, s kojima su živjeli na istom tlu i miješali se s njima. To se sad prije svega odnosi na poznatu suvremenu hercegovačku uzrečicu, često ponavljanu kao «najjači argument», kako Hrvati u Hrvatskoj moraju biti zahvalni Hercegovcima iz BIH, jer im oni «poboljšavaju svojim masovnim dolaskom i naseljenjem u Hrvatsku njihovu krvnu sliku!» A- kada je već o tome riječ – bilo bi bolje da nam ne poboljšavaju krv ovi tursko-srpsko-hrvatski mješanci, koji su bili i ostali kao takvi rodovsko-plemska bića sa svojim zemljačko-rodijačkim vezama po Hrvatskoj. O tome je još prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj instruktivno i znalački pisao poznati sociolog i demograf Dinko Tomašić, pa je uvijek iznova vrijedno konzultirati ta njegova znanstvena istraživanja.
Drugi dio: U staroj kraljevskoj Jugoslaviji država je imala monopol na sol, šećer, šibice (čak i na upaljače za cigarete, pa ako je detektiv negdje opazio da palite cigaretu upaljačem koji nije prijavljen i posebno plaćen porez na nj, onda ste odmah zaslužili novčanu kaznu!), kao i monopol na duhan i cigarete, kavu i sl. Najbolji duhan sadili su i uzgajali su Hercegovci iz BIH, pa je bila čuvena njihova «škija». To je hercegovačko tlo siromašno, te je jedino duhan bila kultura koja je tamo mogla najbolje uspijevati, i na kojoj su mogli nešto zaraditi. Duhan se dakako morao prodavati samo državi, i to naravno kao i uvijek za manje novaca, nego što se mogao prodavati ilegalno, to jest u – švercu, pa su Hercegovci tako i švercali duhanom na sve moguće načine (čak i pomoću vlastite djece, kojoj su u gaćice i košuljice trpali duhan da ga raznose na određena mjesta za plasiranje na tržište). E, sad, žandari su po svojoj dužnosti, i to im je bio jedan od poslova na tim terenima, hvatali švercere duhanom gdje god su stigli. To se dakako odnosilo i na Muslimane i Srbe koji su u Hercegovini uzgajali duhan i švercali njime. Ali – i tu sad počinje «hrvatska argumentacija i interpretacija» - tako da je ispalo kako srpski žandari hvataju Hercegovce pri švercu duhanom samo zato što su oni – Hrvati! I to je ostala ne samo svakidašnja parola s hercegovačke strane, nego i osnovni ili gotovo jedini motiv i poticaj za mržnju protiv Srba. Dakle, nisu oni bili (i ostali) šverceri, nego – Hrvati! Hercegovci su tako stali Hrvati, a ne šverceri, sve dok ih nisu u Hrvatsku masovno nisu počeli dovoziti Tuđman i njegov «najbolji ministar» Šušak. Posljednjih su godina prestali švercati samo duhanom, nego su prošvercali i okupirali čitavu Hrvatsku (tako da u njoj sada više «ni trava ne raste») i postali njezini gospodarski, politički i kulturno-duhovni vlasnici. Tako su onda zajedno s Tuđmanom i njegovom familijom s pravom mogli pobjedonosno objaviti: «Imamo Hrvatsku!», pa je doista i imaju. I sada dolazimo na naš glavni
Treći dio: Prije svega želio bih savjetovati naše sociologe i demografe, kako bi bilo ne samo dobro, nego politički i znanstveno potrebno i instruktivno da se pozabave jednim pitanjem (ukoliko to popis stanovništva Hrvatske godine 2001. ne bi uspio prikazati?!): Da istraže, jer je to moguće, koliko je ključnih gospodarskih, političkih vojnih, bankarskih, školskih, prosvjetnih, znanstvenih itd. mjesta u Hrvatskoj danas u svojim rukama drže upravo pridošlice iz Herceg-Bosne? Postoje neki pokazatelji – koji bi prethodno trebali svakako biti provjereni, da stvar bude autentična – da ti ljudi zaposjedaju većinu ključnih mjesta u Republici Hrvatskoj, a to je podatak koji, ako je i približno točan, govori o pravoj okupaciji Hrvatske od strane Hercegovaca. Ako se pak ima u vidu i onaj podatak (koji je već poznat i maloj djeci u Hrvatskoj), da su Hrvatsku opljačkali upravo ti naši «zemljaci-rodijaci», pa sad to slušamo i čitamo dokazano i s ovih tuđmanovskih transkripata, onda se može i mora postaviti pitanje, koje je u posljednje vrijeme postalo «pravi hit», te se o tome vode «mudre» poelmike i diskusije...
Napomena: Knjiga Šverceri vlastitog života objavljena je prvi put 2002. godine u izdanju Feral Tribuna.
muzika za ugođaj: David Byrne - Psycho Killer - Sessions at West 54th Street
Post je objavljen 23.10.2016. u 10:53 sati.