Pregled posta

9. bolesničko HODOČAŠĆE U LURD (14.-17.10)

Mnogi bi poželjeli ići u Lurd, ali ne pada im na pamet da se upute sami na tako dalek put. Francuska nije blizu, nesigurna su vremena, a putovanje avionom za prosječnog stanovnika naše zemlje – je nešto posve strano. Ali kad postoji hodočašće kojem se može priključiti onda je to posve druga stvar. Zato oni koji dogodine žele otići na par dana, u to mjesto gdje je Gospa prije 150 godina preko male Bernardice ostavila izvor vode, već sada se prijavljuju i štede novac za taj put.
A kako taj put izgleda. Nekima (kao meni) već je uspjeh kad se bez lutanja stigne na aerodrom. A tamo se već volonteri pobrinu da upute kuda dalje, kako označiti prtljagu, gdje čekati čekiranje, predati prtljagu, dobiti kartu i upute na koji ulaz treba proći ako pratiš osobu - invalida...

Invalidi do aviona imaju i volontera u pratnji i radnike aerodroma koji će se pobrinuti da ih liftom prebace u avion i smjeste. Pošto je cijeli avion popunjen sa našom grupom „svetog Filipa“ onda uglavnom nije ni bitno niti gledati broj sjedala. U avionu smo nešto više od 2 sata, malo u molitvi krunice, malo u čuđenju leta iznad oblaka... malo u razgovoru, malo u marendavanju, ... a onda opet malo aerodromske procedure, jedno čekiranje i upućivanje prema autobusima koji nas odvoze u hotelski smještaj. (prilagođen bolesnim osobama). Za prtljagu se ne moramo brinuti jer ona „dođe sama u sobe“, tj. za nju su opet zaduženi neki od volontera. (Moja je, doduše, malo lutala iako dobro označena, al se ipak - vratila).



A onda svaki dan ima svoj raspored. Ovaj put odlazak na Lurdsku vodu, na tzv „bazene“ bio je odmah prvi dan, odmah po raspremanju. Invalidi i oni koji su njima u pratnji imaju prednost. No, unatoč tomu svi su uspjeli doći na red. A kako to izgleda kad se ulazi u „bazene“ tj. „kade“ – to je već posebna priča o kojoj ne bih sad. (Osobno me čudi zašto nema i veće privatnosti, ako se radi o pokretnim osobama... ) U svakom slučaju, voda iz izvora je provedena na špine poredane uzduž rijeke Gave,

gdje se mnogi umivaju, vodu piju i nose sa sobom u kant(ic)ama. Upravo to je najvrijedniji suvenir Lurda zbog kojeg avion biva puno teži kad se vraćamo.

Nakon večere išli smo na svetu misu koju nam je u kapeli sv. Maksimilijana Kolbea predvodio don Dražen Balić, svećenik iz Dugopolja.
Osim vode – u Lurdu je važna večernja procesija koju je Gospa zahtjevala. Prvu večer išli smo stoga na procesiju. A nakon procesije je povratak u smještaj, gdje se u blagovaonici popije čaj i moli zajednička krunica. Volonteri još ostaju na dogovorima za sutradan.
Drugi dan prva zajednička točka nakon doručka je sveta misa. Svetu misu u Bazilici svetog Ružarija predvodio je don Carlos, župnik Muća.

Za njega je već to jedno veliko čudo, da je tu i da može slaviti svetu misu na tom mjestu.

Nakon mise išli smo na bolesnički križni put koji se nalazi na ravnom, u blizini rijeke Gave. Križni put je predvodio fra Paviša.

Nakon ručka po rasporedu je bio „Jubilarni put“ tj. put na kojem smo imali priliku upoznati župnu crkvu od male Bernardice, krstionicu gdje se krstila,

mlin i kuću u kojoj je živjela njena obitelj, muzej...

Navečer je opet procesija i zajednička krunica.

U nedjelju smo išli na internacionalnu svetu misu sa mnoštvom svećenika i bolesnika iz cijelog svijeta.

A poslije ručka uslijedio je križni put koji je daleko zahtjevniji od onog uz Gavu.

Predvodio ga je don Dražen. Nije lako gurati kolica na uzbrdicama, ali zato su tu vrijedni muški volonteri.
A onda malo vremena za kupit poneki suvenir.
Poslije toga zajednički odlazak na euharistijsku procesiju.

Nakon večere idemo u kapelu sv. Josipa na sakramenat bolesničkog pomazanja.
U tom Domu Gospodnjem prliličilo je da se saberemo i zamolimo Gospodina u vjeri da dođe u duše onih koji na svojim leđima nose teški križ bolesti. Bolesničko pomazanje, kao niti sakramenat euharistije nije nešto što se dijeli kao bomboni (još malo pa nestalo... ) i ako Isus ne udijeli bolesniku tjelesno zdravlje ustanovljen je stoga da ga ojača u njegovoj bolesti, da je strpljivije nosi.
Nakon bolesničkog pomazanja naša grupa hodočasnika se uputila sa velikom zavjetnom svijećom (okićenom molitvama hodočasnika... ) na mjesto predviđeno za svijeće, gdje smo zajedno pjevali i molili.


Zadnje jutro hodočašća uobičajeno imamo svetu misu za našu grupu u špilji. Ovaj put nije ju predslavio don Jozo već fra Paviša, koji je - kako reče - i sam začuđen da je njega zapala ta čast.
Don Jozo je ovaj put bio "samo" u službi koncelebriranja i ispovjedanja.





.....

Nakon toga imali smo vremena za druženje na terasi hotela, na petom katu, odakle smo se uputili na avion -
i Bogu hvala sretno stigli domovima - svatko sa svojim dojmovima.

Kao svatko od nas i ja sam pošla sa svojim molitvama, a i kao volonter-pratnja. No, biti volonter-pratnja slijepoj i nepokretnoj osobi ova četiri dana nije teško, pogotovo kad se ima na umu da njihovi roditelji taj križ nose - svaki dan.

Nek im Bog i Gospa budu na pomoći.













Post je objavljen 22.10.2016. u 15:44 sati.