još od malih nogu mogla sam odnijeti jaču fizičku bol. vrlo aktivna i nestaštana, ali spretna, ako bih i pala digla bih se sama, stila zube, otresla koljena i krenula dalje. u nove pustolovine. s nešto hrabrosti i puno više nepromišljenosti srljala sam u svakojake opasnosti, često, okružena dečkima par godina starijeg bratića, trudeći se parirajući im u svemu, pa i najgorim gluparijama.
i boli u srcu stiskala sam u sebi, ne želeći pokazivati žalosti koje su me morile naučila sam se sama nosti s njima i pregrmiti ih unutarnjim monolozima i samokontroliranjem emocija.
no, nešto što me oduvijek neopisivo pogađalo bila je nepravda i to ona kada sam biva netočno i lažno optužena.
takva sam ostala do dan danas i s puno više godina, bremena i iskustva na leđima jednako mi je teško podnijeti tu vrstu nepravde kada te optuže za nešto što nisi skrivio, a nikako nisi u stanju dokazati suprotno.
teško mi je gledati i nepravdu koja se nanosi drugima, te oduvjek imam potrebu, ako ikako mogu pomoći je ispraviti.
time sam se mnogo puta stavljala u vrlo nepovoljne položaje, no, nikada zbog toga nisam žalila.
još kao dijete radije sam za vlastite postupke snosila poslijedice i prihvatila kaznu bez izvlačenja smatrajući kako je tako najpoštenije i prema meni i prema onome koji me imao potrebu kazniti.
ako sam bila kriva, pognula sam se sama i u tišini otrpila sve ono što me slijedi.
kako nisam baš jako izrazito zloćesta, više sam puta nadrapala zbog tuđih nestašluka. nije me to ni bolilo ni uzrujavalo, ako se radilo o nekom istjerivanju pravde, čak sam osjećala i određenu, pomalo prgavu satisfakciju.
jer, vrijedilo je.
ali, lažne optužbe nešto je s čime se nikada nisam znala boriti kako treba.
pomalo pretjerano intoventirana i okrenuta prema unutra, nisam sposobna riješiti to sama sa sobom,
iako znam svoju istinu, koju mi nitko ne može oduzeti, kako god se ona obrtala ili okretala.
i jednino što me tješi jest činjenica kako je istina jedna jedina.
pravi put kroz život.
Post je objavljen 21.10.2016. u 23:48 sati.