Pozdrav svima.
Nije me bilo tjedan dana, a u tih tjedan dana sam redovno čitala postove blogera koje pratim i žao mi je što se jednom dogodila ogromna tragedija.
U ovih tjedan dana sam toliko bezvoljna i toliko zbunjena, kao nikada do sada. Zapravo ne znam što ću sa svojim životom. Upisala sam menadžment i u jednom trenutku sam mislila da je to to, završit ću to te položiti pedagoške predmete. A onda sam razmišljala i shvatila da ja to ne mogu, da se ne mogu, barem ne još, pronaći u tome.. I onda opet razmišljam o učiteljskom i samo suze krenu... Ne znam, da pokušam opet sljedeće godine? Ne znam kako ide procedura, moram to vidjeti, ne znam ništa. Ne znam gdje sam, ne znam što sam.
Javila se moja stara ljubav, koja je zbog posla otišla u Njemačku. On radi, čudim se i ja. Ali čini mi se da je tamo odrastao. Vratili su se stari osjećaji, sada samo želim da je on tu, da me zagrli u ovim teškim trenucima. I on želi da je tu, doći će za Božić, ali opet će morati otići. Onda se sjetim svog Motivatora, koliko je to dobar dečko. Već se zaljubio, svi koji znaju za nas kažu to. Želim se i ja zaljubiti jer znam da je to dečko kojeg svaka može samo poželjeti. Radi, studira, drži do sebe, trenira, ... Ali ne ide, ne znam u čemu je problem.
Ne znam zašto ovo pišem, ali moram negdje prenjeti svoje osjećaje, moram, jače je od mene..
Neki dan sam vidjela onog dečka o kojem sam vam pričala. Dečko koji se zbog posla preselio u grad u kojemu ja sada studiram. Čak je rekao i bok, što me začudilo. Redovno se on meni javi kad ćemo se družiti, ali od toga nema ništa, znam ja takve. Od srpnja mi je svaki dan pisao kako jedva čeka da ja dođem, sad kada sam tu, ništa. Ali nema veze, takav netko mi ni kao prijatelj u životu ne treba.
Nadam se da vama ide bolje u životu, do čitanja!
Post je objavljen 18.10.2016. u 13:29 sati.