Budi prisutna, budi u trenutku... Čujem to tako često i pitam se zašto je tako teško? Odgovor se nameće sam po sebi, jako ti se ne sviđa to što vidiš. Vidiš jasno cijeli svoj život i shvatiš koliko si sam odgovoran za ono gdje se nalaziš. A to boli više od onoga lošega što se događa. Prošlost nudi prežvakavanje poznatoga, hej tu nemaš više što. .. osim preslikavati prošle događaje u vrijeme koje im ne odgovara, koje više nije njihovo. I tako sada postaje prije. Ideš u budućnost jer tamo postoji šansa da ono što budeš vidio oko sebe bude srcu i oku ugodno. Kao imaš vremena kovati savršen plan, ti ćeš ovako i onako. I tako sada postane sutra. I tako preskačemo jedino što imamo, sada.
Jedino vrijeme kada možemo aktivno djelovati na ono sutra. Ono od jučer samo može biti lekcija i putokaz. Biti u sada je biti u sebi kakav jesi ovog trenutka. Kada smo bolesni i nesretni, u strahu, neimaštini i ludilu, zapravo bježimo od sebe i oduzimamo si jedinu moć koju imamo, samopomoć. Ne gledamo u sebe u tom trenutku. Nego u nekog prošlog i budućeg sebe, a od drugih tražimo da nas oslobode nas samih u tom za nas teškom trenutku. Zašto drugom bolesnom brzinom svjetlosti pomažemo, a sebe ne možemo ni pogledati u tom trenutku?