Budi me buka motora. Kamion Cloweinijske državne cestovne službe ranim jutrom prestiže kolonu. Ispod cerade vire dijelovi čelične konstrukcije. Vozač pažljivo parkira, a suvozač ogledava terenac kroz otvoreni prozor.
Sarmaruša zaviče, što zatrese žbunje do šume s lijeve strane ceste. G. Danton prekine veliku nuždu, proviri iza žbunja, zakopča hlače i nespretno potrči prema kamionu.
Dvojica djelatnika izvire ispod cerade pa usporeno siđu s kamiona i stanu do rupe. Pridruže im se vozač i suvozač. Radni tim u analitičkoj tišini pažljivo pregleda rupu sa svih strana ne obraćajući pažnju na Otočana koji im se ne usudi poremetiti koncentraciju.
Sarmaruša ne izdrži ostati u vozilu. Žustro izađe pa im s mnogo glasnih riječi objasni problem. Ignorirajući napast što bolje mogu, cestari se vrate u kamion kako bi u miru incirali radnu diskusiju. Ona se uvrijedi na njihovo ignoriranje i ljutito šmugne natrag u terenac.
Sunce se uzdigne i svjetlošću zamijeni nepostojeću toplinu. Pero izgladnjelo promatra dva mala plastenika niže uz cestu pored drvene ograde skromnog imanja na rubu šume. Teško da zimi nešto raste u njima.
Vraća se Normanov lovac. Na vezicama oko njegova struka visi nekoliko pozamašnih kunića, a na umornom licu blista širok, slavodobitan osmijeh. Stavi ih na tlo do vatre pa zauzme široki stav u očekivanju pohvale. Namrgođeni Norman lijeno izađe iz limuzine i probode ga hladnim nezadovoljnim pogledom.
Pero preuzme kuniće i Encov finski nož pa pod budnim pogledima svojih starica brzo i precizno kunićima odere krzna, nakon čega vješto izvadi iznutrice. U Alpama nismo imali nož, a kada čovjek nauči posao kamenom i rukama, zarezati meso oštrim čelikom je kao sjesti u trkaći automobil.
"To je sve što si našao? Četiri zeca?" upita Norman Enca.
"Da, gospodine! Četiri divovska kunića", odvrati lovac.
"Nema te dva i pol dana, a dolaziš s tim jadom i još se smješkaš kao da si dovukao kita."
"Ovo je dobar ulov, gospodine. Šuma je negostoljubiva..."
"Odgovaraš mi?" ispod glasa upita Norman.
"Nikako, gospodine, samo objašnjavam okolnosti..."
"Aaah Enc", prekine ga "...sada razumijem: ti me smatraš budalom, kojoj su potrebna dodatna objašnjenja?"
"Ne, gospodine."
"Krenut ćeš natrag i nećeš se vratiti bez hrane. Prave hrane. U količini kojom me nećeš osramotiti."
"Gladan sam..."
"Bijedniče bez srama, trebao si uloviti nešto i za sebe. Ovo je jedva dovoljno nas trojicu, a pogledaj koliko starih žena, djece i gladnih ljudi treba pomoć."
"Gospodine, budimo realni. Imamo četiri kunića, svaki od po sedam osam kila. To je dovoljno za sve nas... Ako treba, poći ću do dućana."
Norman duboko uzdahne kao da sluša dijete koje mu pokušava objasniti da je u pravu.
"Ti ne znaš da je danas treći dan cloweinijskog blagdana?"
"Jesu li vas čime ponudili?" ispali Enc dobrodušno.
Norman ne vjeruje što je upravo čuo. Dok nijemo zuri u Enca, mišići ispod očnog kapka nekoliko mu se puta trznu.
"Tko ovdje odlučuje, Enc? Ti ili ja?" eksplodira.
"Vi, gospodine", tiho će Enc.
"Onda nema dovoljno hrane. Gubi se u šumu i lovi dalje!" nastavi glasno Norman.
"Ali, gospodine..." započne Enc, no ušuti ga britki zvuk šamara.
Nekoliko se ljudi okrene.
"Eto, i opet me sramotiš", namrgođeno se osvrne Norman.
Enc uzme nož koji mu pruži Pero i bez riječi nestane u šumi.
Cestari još uvijek vrijedno vode debatu u svome kamionu.
Post je objavljen 16.10.2016. u 13:05 sati.