Marketing
jednog dana, možda
Jednog dana, možda ću stajati na kolodvoru, u tamno plavom kostimu, uredno začešljane poluduge kose i usana namazanim ružem u boji maline, smiješeći se prvom proljetnom pariškom suncu i prvom susretu s novim gradom, u lakom doticanju s prozračnim i mekim oblačićima na azurno plavom nebu.
Možda ću opet pronaći sebe i uskladiti se s vlastitim koracima koji će me povesti ulicama što ću ih ponovno otvarati pogledom kao što sam to činila uvijek kad sam bila sretna, dotičući se usput njegovanog cvijeća u okvirima prozora i prosjaja zavjesa iza prozora, dotičući se lica prolaznika i mekih melodičnih zvukova što ostavljaju čula otvorenim i slobodnim, u ulicama bez gradskog prometa.
Možda ću opet ugledati sebe u zrcalnom odrazu nekog izloga i poželjeti ući u prvi cafe i poručiti nešto egzotično poput kave s cimetom ili aromatičnim klinčićem, udišući duboko alkemiju mirisa Istoka i Zapada koju plijenim u krvi poput žene što za susjednim stolom osmijehom plijeni oči muškarca dok joj on priča nešto izražajno kao da recitira Baudleairea ili opisuje neko biće tanušno poput madone naivnih flamanskih slikara.
Možda ću opet u sebi pronaći ženu, sklonjenu od sebe, kao i moju crnu večernju torbicu sklonjenu u ladicu s rubljem i zgrnutu njime, dok čeka neku stvarniju mene i neku mene ponovno stopivu s njenim crnim svilenim tkanjem na kojem sjaje opalnim sjajem perle uobličene u lijepe tamne cvjetove.
Ponekad otvorim ladicu s rubljem i uzmem bilježnicu skrivenu pod njim.
Zveket praporaca najednom zastaje pred mojom kućom, a momčić razbarušene kose što će nekoliko puta lako pokucati na vrata držeći u ruci tek smaknut kačket, pruža mi pismo vraćeno i nekako oskvrnuto tim povratkom i prepušteno sebi s nezamjetnim pečatima prstiju što ga nisu primili rasutim po bijeloj omotnici kao otočići u moru opustošeni slanama i vjetrom. Srce se stegnulo otimajući mi riječi i nadnoseći me cijelu nad onim jedinim preostalim, koje sam još mogla naći, a da one ne bace sjenku na jednu svijetlu sliku koju sam željela sačuvati... Margot me sutradan povela u šetnju dolinom što se rasprotire imanjem u okolici kuće, čitajući iz sjenki mog lica. Tu je i jedan bliski ruski prijatelj - breza nagnuta nad jezercem usred čistog zelenog prostranstva. S večeri, rubin zalazećeg Sunca kojeg gledam s prozora svoje sobe, ostavlja talog svojih tečnih kristala u modrini ispod mojih očiju...
To strahotno iskustvo ostavljenosti okiva srce u zamku ljubavnog rasprostiranja kad ono prelazi i preko sjenki, jer su sjenke naša svjetla što izviru iz tamnih pukotina onog bića koje ne želi stajati zaslijepljeno... - zapisujem u svoju bilježnicu i vraćam je u ladicu ispod rublja.
Ponekad otvorim ladicu i dotaknem je. Njen staklasti prosjaj crne ikre priziva fluid moje kože da opet prospe lakoćom svojih odsjaja svijetlu prethodnicu mene u bilo koji predio preslikan iz nutrine mojih vlastitih čežnji što su uvijek jedan oblik prisutnosti iz kojeg je jednom moguće gledati.
„Osim kad nije“, prisjetim se omiljene uzrečice jedne moje prijateljice, ponovno uhvativši sebe kako sam mislima odlutala sa stranice knjige koju upravo čitam, ali i ne čitam, nego svom nedosljednošću jednog nedosljednog čitatelja, sanjarim i rascvjetavam pupoljke do tad zavijenih vlastitih misli a onda s par istrglih latica popalih po njoj, ostavljam i knjigu na stol.
Post je objavljen 15.10.2016. u 13:24 sati.