Jednom su se susrela dva čovjeka i razgovarala. Prvi je bio vjernik, a drugi nevjernik. Prvomu je to jako smetalo pa ga upita: Zašto ti ne vjeruješ u Boga? Milijuni i milijuni vjeruju u njega i baš si se ti našao pametan reći da ga nema. Drugi odgovori: Briga me, ja hoću dokaze i gotovo. Dokaze hoćeš? upita prvi. Pa gledaš ih svaki dan. Ti si dokaz da ga ima jer te on doveo na ovaj svijet, on ti je dao život, stvorio biljke i životinje. Sve su to dokazi da ga ima. Kuće, ceste, laptopi, mobiteli, sve je to napravljeno od materijala koji su bili na zemlji. Ti si najveći dokaz da ga ima jer svjesno živiš i upravljaš svojim životom, vjerovao ti ili ne. Ne znamo završetak odgovora niti je li nevjernik povjerovao, ali vjerujem da smo nešto vrijedno naučili. Ti reci pa makar se smijali, pa makar pljuvali po tebi, ti brani svojeg Boga, ti ga zaštiti pred neprijateljima njegovim. Vjeruj mi, ti neprijatelji njegova su djeca i, ako ti iz ljubavi upozoravaš, ako širiš istinu, onda će oni biti preobraćeni i tvoja će vjera postati ljubav koju oni neće moći ugasiti. Ti živiš uzalud. Zašto? Zato što u ovome trenutku tvoja braća i sestre pate i umiru, a ti u sebi, govoreći da to nije istina, nemaš ni najmanje volje da im pomogneš. Uzalud živi svaka osoba koja ne vjeruje u Boga, uzalud živi svaka njegova riječ.
Post je objavljen 14.10.2016. u 09:36 sati.