...mozgala sam i mozgala....
I kao profesor Baltazar u jednom trenu došla do rješenja!
Kad sam ujutro ugledala shefa prišla sam mu i uskliknula "Dan! Evo imam Vam nešto za reći!" krenula sam "ja kad pogriješim i shvatim da sam pogriješila priznam"
"Što to? uzvratio je
"Stvarno je užitak raditi sa kolegicom! Bili ste u pravu!" nastavila sam.
Referirala sam se na ono naše neslaganje u početku.
"Eto rekao sam Vam, a znate što, možda nam se i kolega vrati" rekao je i nastavio "šta mislite o tome?"
Ja sam se namrštila, podigla jednu obrvu u znak upitnika i pitala "Zaštooo?"
I nastavila "Šta ste našli neku zlatnu žilu, imate viška para za plaće?" nisam se zaustavljala
"pa znate on..." rekao je a ja čekala širom otvorenih očiju i ušiju
Naravno nije ništa pametno rekao osim kako kolega ima svojih kvaliteta bla...bla...bude se promjenio...bla...bla....neće toliko zabušavati...bla...bla...
Kad je završio samo sam dodala: "Gledajte, Vaša firma možete uposliti koga god hoćete. Kolega je predivan kad ga vidim na kavi kad popričamo i to je to. Najiskrenije, ako njega zaposlite, ja dajem otkaz jer nemam kapaciteta za te stvari. Imam dovoljno svojih problema doma da bih još dolazila tu, šutke radila, nedobivala plaću s čime se jako teško mirim i još gledala nekoga tko NE RADI i boli ga đon što svi znamo da ne radi."
"I da, Vi stvarno mislite da će se on u 44-oj promjeniti?"
"Pa dobro" rekao je "ja sam Vas samo pitao za mišljenje pa nemojte biti tako isključivi..."
I tu je stalo.
S veseljem sam prepričala kolegici što je bilo i da postoji šansa da se kolega ne pojavi.
Ona je to samo šutke primila.
Meni naravno nije bilo sumnjivo što šuti.
Tek sam par dana kasnije saznala sasvim slučajno da kolegica traži novi posao...
Bila sam kod nje za kompom kad joj je stigla poruka na viber koja je bila u sekundi vidljiva.
Pisala joj je mama a poruka je glasila "Ja se molim da što brže nađeš drugi posao"
Kolegica je brzo preokrenula mobitel, no bilo je kasno...
"Čekaj...tražiš novi posao?" pitala sam začuđeno "pa zašto? pa kolega ne dolazi"
"Dosta mi je svega, predugo to traje i ta muljanja i neisplaćivanja plaća i kolega me moram priznati jako razočarao, tek sam sad shvatila koliko on ustvari nije radio kad sam preuzela neke njegove stvari za raditi"
Ja sam se u sekundi nekako ispuhala....Splasnula sam...
"Ali mislila sam da ćemo sad nas dvije ovo dovesti u neki red" jedva sam promucala a kroz glavu mi je prošlo kako je sve uzalud..kolegica će otići, novi će ljudi doći i stihija će se vratiti na veliak vrata u ured...da ne govorim o tome da će se kolega onda vratiti brzinom svjetlosti u ured..
Sve..baš sve se počelo rušiti...
"Pa pitaj šefa za drugu plaću. Znam da ti je rekao da će dvije isplatiti"
Pitala je...Odgovor je bio "pod kraj mjeseca"
Tu smo plaću dobile u roku od tjedan dana...ooooo, da...dobile smo i plaću za 8-mi!
No ništa nije kolegivcu pokolebalo.
Marljivo je slala molbe za posao i nije to skrivala. Niti malo.
U jednom je trenu shef rekao da će pozvati kolegu da dovrši projekte koji se vuku u ovoj firmi ni više ni manje nego 6 godina i kolegoca je tada prvi puta skočila na noge i rekla NE, NE TREBA NAM ON TO MI MOŽEMO BEZ NJEGA..
U tom sam trenu vidjela neki tračak nade...tračak koji mi se ugasio jutros kad me dočekala poruka kako je na godišnjem do kraja tjedna.
O tome mi jučer nije rekla niti slova...
Pretpostavljam da ima razgovore za posao...
Tone...sve tone...
Aliiiii s druge strane, kakve to iam veze samnomi zašto uopće to utječe na mene?
Paaaaaa......
Post je objavljen 12.10.2016. u 14:05 sati.