Ono što zapravo ja mislin da se dešava i da je poanta cilog tog procesa života na ovom planetu, je jedan otprilike budistički koncept koji interpretiran na svoj način. Nije baš doslovno budistički, jer nije identičan tom konceptu u budizmu, ali je sličan i na toj je bazi. Mislin da je ljudska vrsta neka vrsta prijelazne faze, vrsta smo u kojoj kulminira doživljaj života na zemlji i - vrsta koja je prijelaz i moguća karta za odlazak sa ovog planeta. Neko bi se možda pita, odlazak, zašto? Hm, i ja bi se možda to pita nekad prije, sada, u fazi koju proživljavan, sasvin mi je jasno zašto i zašto bi tija otić sa zemlje. Bez sumnje, zemlja je predivan planet i život na zemlji jeste jedno prekrasno, jedno profound, i jedno neizrecivo iskustvo. More poezije bi tribalo, i ni tad ne bi bilo dovoljno, da se opiše sva tečnost, ljubav, koju čovik doživi na zemlji. Al uz to, također, a djelom i baš zbog toga, na zemlji je svako biće koje živi podložno patnji. Nema života bez patnje, i nema bića ni vrste koja ne pati, na najstrašnije zamislive načine. Tu se već dolazi do srži budizma, kad se radi o patnji i o tome kako da se da odgovor na patnju i, kako da čovik dostigne odriješenje od patnje. Tu se ne slažen potpuno sa odgovoron budizma na tu temu, ali ipak prosto da konstantiran, budizam tu temu dotiče direktno, a ne indirektno kao monoteističke religije koje tu temu dotiču kao nuspojave teme borbe dobra i zla. Budizam se izdiže iznad dualizma onog što mi percepiramo kao dobro i kao zlo, i dotiče se pitanja patnje i jednog i jedinog odgovora na patnju, a to je - kroz znanje. Naime, po budizmu se pati zbog neznanja, a odriješenje patnje se postiže kroz prosvijetljenje, to jeste dostizanje konačne i savršeno jasne spoznaje o sebi, i u momentu dosezanja te spoznaje, čovik dolazi do apsolutnog znanja i prestaje patiti. Vratiću se na to brzo, a sad prosto ko digresiju mogu ubacit jednu banalnu činjenicu a to je: čitav se život na zemlji temelji na ubijanju. Sama elementarna stvar ko preživljavanje zahtijeva ubijanje, bilo životinja bilo biljaka. A da ne dotičemo temu bolesti i drugih problema u vezi sa tijelom, ili kad se radi o ljudima, raznih oblika psihičke patnje od kojih su neki pravi pravcati pakao, pakao ravan onom religijskom, nema potribe da se ikakav drugi pakao zamišlja.
Nusproizvod života je bez sumnje patnja, ali reka bi, nusproizvod ovakvog života koji mi živimo, a ne života ko potencijala. Znanost je ustvrdila da ljudska vrsta, ili svakako, oblici koji su prethodili današnjim nama kao homo sapiensima, postoje milionima godina, ako ne i stotinama miliona godina. Također toliko i duže, možda i milijardama godina, postoje drugi oblici života na zemlji. Dosta tih oblika i danas žive, bakterije, mikroorganizmi, raznorazne životinje i biljke. Da bi postojala, svaka ta bića moraju imat određenu životnu energiju (što bi indijci rekli kundalini, ili kinezi chi). Moremo prosto i reć da posjeduju i svijest, određene vrste. Postojanje svijesti kao takve je očigledno, ipak, nije očigledno to da se ista svijest more nastavit i nakon smrti. Ipak, meni je logično jer bez svijesti kao svojevrsnog entiteta se ne mere objasnit razlika između živog i mrtvog tijela, ne mogu se objasnit čudesna iscjeljenja od nekih bolesti, a također, postoje jaki dokazi u prilog reinkarnaciji poput ovog: https://www.youtube.com/watch?v=6wvbEQytuQk Ima puno informacija o ljudima koji se sjete svog prošlog života, svakako, dovoljno da se uzima u obzir ko logična mogućnost. Dodatan razlog za zaključit je očigledna besmislenost života kao takvog, okoliko je sve što postoji jedna slučajna biološka jedinka koja nestaje sa smrću. Generalno, pitanje odkud uopće išta i kako to da išta postoji, pa onda i odkud života kao fenomena, je jedno vječno pitanje i logično je da se na nj daju bilo kakvi odgovori, ne mere se reć da jedan vridi a drugi ne, nego prosto se radi o tome kome odgovara kakav tip odgovora. Meni odgovara ovaj. Sad, gledajuć iz te perspektive, ja mislin da mi, kao bića, kao duše, živimo već, ko zna koliko? Teško je uopće govorit jer je vrime subjektivan doživljaj stvarnosti i ono ko takvo možda uopće ne postoji. Ono što postoji je promjena, ali ona nije mjerljiva vremenon, jer, promjena je možda zapravo jedan jedini konstantan zakon u svemiru i postojanju općenito. Haha, smišno, da je zapravo, konstanta promine jedino što se nikad ne minja. xD
Sociološki gledano je činjenica da ljudi ili praljudi žive stotinama miliona godina na ovom planetu. Ako ćemo virovat u reinkarnaciju, a ja virujen, toliko smo stari i mi individualno. Ali stari smo vjerovatno i više, jer do dolaska u ljudski ili praljudski oblik bili smo i nešto drugo. Zapravo, u stvarnosti mi vjerovatno dolazimo iz tog vječnog vrela svijesti, što bi budisti i taoisti nazvali prazninom, i putujemo svoj put do ovog sad trenutka, momenta u nama. Koliko bi to bilo mjereno zemljinim okretanjem oko sunca, boga pitaj. Vjerovatno su u pitanju eoni, milijarde godina. Ono šta bi u našem ljudskom životu mogli doseć je to što se na istoku naziva prosvjetljenjen, drugin riječima, mogli bi spoznat sami sebe i svit oko nas. To je po meni jedna prijelomna tačka u našem postojanju i jedan momenat kad bi mogli bit spremni da u idućem životu napustimo zemlju i postojanje na zemlji. Ali prvo, to stanje moramo dostić baš na zemlji, moramo dokazat da smo spremni, da smo naučili sve šta je potribno, ne zato da bi nas neko nagradija pa da moremo otić, ko što bi rekli monoteisti, koncept nagrade i kazne je meni lično glup; nego zato da bi mi sami bili sposobni prić u novu vrstu postojanja. Jer, naime, da bi mogli negdi doć, moramo prvo znat put. A put do tog mista svak od nas traži napose i znamo da smo stigli tek onda kad izbijemo baš na to misto koje tražimo. Mi smo, zapravo, eonima izgubljeni i pijani. Kompletan život i životi prolaze u pijanstvu. Cili proces življenja je proces individualiziranja i osvještavanja. Životinje nisu svjesne sebe u odnosu na okolinu. Nisu ni dica, dica tek sa oko tri godine postanu svjesna da su odvojena od okoline, tek tada razviju ego. Ali, kad se ego razvije tek je početak, jer i dalje se projiciraju vlastiti psihički sadržaji u okolinu, tako uplašen čovik u svima vidi prijetnju, ljut razlog za svađu, nacionalista od ljudi vidi etikete sa imenima nacija, ljudi u plemenu u suncu vide božanstvo, kao zapravo projekciju svoje unutarnje energije na vani. A i mi sami i dan danas, čak, znanstveno vidimo u stvarnostima znanstvene dogme. Takva je recimo, danas već pomalo zastarila percepcija svemira kao stroja. Čisti primjer znanstvene dogme, isto ko što neko iz nekog plemena misli da je sunce božanstvo jer projicira svoje karakteristike na njega, tako i mi projiciramo svoje percepcije vezano uz mašine koje pravimo i koje nas okružuju, čineći ambijent našeg života, na vani, i tako vidimo svemir kao nešto mrtvo i mehaničko. A zašto to svemir ne bi bija živ? Nije logično da nešto more bit živo u nečem neživom, jer postojanje života implicira nešto živo što je stvorilo taj život. Život ko takav sigurno postoji izvan zemlje, inače ga zemlja ne bi mogla rodit. Samo je pitanje kakav je zapravo taj život.
U ovoj točci dolazimo do toga da vidimo u prvom redu, naivnu grešku plemenskog čovika koji vidi sunce antropomorfno, kao projekcija čovika. Paralelno tome, on sam ne percepira sebe kao odvojenog od prirode pa i sunca ko takvog, zato sunce i vidi takvim. Kako ide proces rasta individue i njegovo osvještavanje, stvarnost je sve manje napunjena ljudskim atributima, ali zato čovik upada u drugu krajnost i vidi stvarnost kao beživotnu naspram ćovika. Onaj pravi put, jedinstva suprotnosti, ili Tao-a, je put viđenja stvari po sebi, ili, potpuno otvaranje stvarima da budu šta god da jesu, pa makar to bilo i kroz stav da mi ne znamo šta su one. Tako opet dolazimo do onog prvog jedinstva, samo što je to ovaj put, osviješteno jedinstvo, a ne nesvjesno poput životinja ili projektovano kod plemenskog čovika.
Svakako, trnci prođu tijelo, duša se uzbudi i živne od ideje da smo milijunima i milijardama godina živi. Ali također smo milijunima i milijardama pijani, odnosno nesvjesni. Ko što dite se osvištava sazrijevanjem, isto vridi i za civilizaciju, kao oblik sazrijevanja kompletne ljudske vrste. Tu se dolazi ponovo do nas kao transformatora energije, čovik, naime, mora dovoljno sazrit da bude spreman na hranjenje čistom energijom, energijom koja neće proizvodit otpad, da bi moga transcendentirat život kroz zemaljsko tijelo. Psihološki govoreć, mi moramo potpuno odrast, potpuno se osvijestit, potpuno sazrit. Svi mi imamo infantilne tendencije i svi se damo pijanstvu. Čovik zapravo, jako često, čezne za izgubljenin rajen, zavidi životinjama na njiovoj prirodnosti i traži nešto da se u tome utopi i izgubi, bila to nacija, vjera, žena, mater, prijatelji, droga, alkohol, kocka, itd, suvišno je nabrajat, jasno je da život vrvi takvin pijanstvima. Zbog takvih pijanstava se vjerovatno o rađamo ponovo kroz tuđe tijelo, jer nam je to potribno, ne znamo drukčije nego da opet postojimo kroz nečije tijelo psihološki potpuno sjedinjeni s ton osobon. Poanta čovika je postajanje potpuno svjestan, potpuno samostalan. To znači da čovik kako De Mello kaže: "nema mista da na njem nasloni glavu", to znači da čovik postaje potpuno oslonac sam sebi, nosioc svoje sudbine i sebe pa šta god to značilo. To znači potpuno savladavanje svog straha, bivanje sposobnim nosit i svoje najveće strahove. Tako, prevazilazimo strah kao jednu bazičnu emociju karakterističnu za sve životinje. Tako također, dolazimo do potpune samostalnosti, koja, posljedično, dovodi do toga da nećemo imat potrebu da se utapamo i u kakvo pijanstvo. Čovik se praktično, čitav život trizni. Naše bazično stanje, polazna točka je pijanstvo, i to pijanstvo koje vjerovatno eonima traje. Da bi došlo uopće do formiranja ega potrebni su bili milioni i milijarde, a sa egom prava stvar tek počinje, tek postajemo svjesni, imamo polaznu točku da se osvistimo, to jest otriznemo. Zato i nije čudo da je taj proces toliko bolan, kad je to rasčišćavanje karme koju eonima nosimo u sebi. To je zapravo, jedna, jedan kroz jedan promjena, jedna profound promjena u bivanju, promjena naše same srži. Pravo je uzbuđenje činjenica da je takva promjena moguća (takva promjena uma je činjenično moguća, bez obzira na virovanje il ne virovanje u život poslje smrti). Tada, u takvom slučaju bi mogli prić u stanje čistog postojanja kakvo više neće zahtijevat hranu zbog kojih ćemo patit. Hranu mislin i doslovnu i metaforičku, to jeste, mislin je kao energiju uopće. Tada se nećemo morat ponovo rađat kroz drugo ljudsko biće jer ćemo postat praktično sami sebi otac i majka i svijest će nam nakon smrti bit sposobna da funkcionira samostalno. Ali, dug je i trnovit put do tog, i, ko što eonima traje ovo putovanje do sad, niko ne zna ni do kad će ova sadašnja faza trajat, govoreć o svakom ponaosob.
Post je objavljen 10.10.2016. u 17:23 sati.