Marketing
Nekad bilo pa će se spominjati
„Nestaje polako nekadašnji simbol projektiranja GK “Međimurje”, zgrada Projektnog biroa u Vukovarskoj ulici u Čakovcu. Nebrojeno je objekata diljem države, ali i u inozemstvu koje su projektirali vrsni stručnjaci tog biroa, inženjeri, arhitekti, projektanti. Ekspanzija gradnje, tamo 70-tih do 90-tih godina prošlog stoljeća, obilježila je ovu prepoznatljivu zgradu i zasigurno će je mnogi pamtiti s nostalgijom.
Danas je ova zgrada u fazi rušenja na čijem će se mjestu niknuti stambeno-poslovne jedinice. Investicije je vrijedna 5 milijuna eura, a ulagač je tvrtka Freeland Ulaganja, koju vodi grupa čakovečkih graditelja i poslovnih ljudi uz jedan nizozemski investicijski fond kao suvlasnikom.“
Tako je novinar lokalnog tjednika „Međimurje“ sa nekoliko šturih riječi opisao sudbinu zgrade u kojoj je bio smješten Projektni biro građevnog kombinata, u ono doba diva, „Međimurje“.
Kombinat je već odavno nestao, u birou se već dugo ništa nije projektiralo, a eto došlo je vrijeme da se na njegovim temeljima (doslovno) sagradi, danas tako popularne, stambeno poslovna zgrada.
No, za mene je taj objekt, pomalo ekstravagantnog oblika, nešto više od zgrade u kojoj su projektirani „nebrojeni objekti diljem države, ali i u inozemstvu“ i gdje su radili „vrsni stručnjaci tog biroa, inženjeri, arhitekti, projektanti.“
U toj sam zgradi, nakon deset godina 'lutanja' od tvornice transformatora „Končar“, preko Energoinvestovih tvornica „TNNRA“ i „Trudbenik“, počeo svoje prve korake kao projektant elektroinstalacija. Bilo je to davne (ah kako to romantično zvuči) 1976. godine. Sjedio sam na najvišoj etaži kraj prozora s kojeg je pucao pogled na Perivoj Zrinski (danas ga zovem Perivoj Vrana) i na kojem sam znao odmarati oči od crtaće daske (tada još nije bilo kompjutora i autoceda), promatrajući mijene koje su godišnja doba ostavljala na drveću parka. U toj sam zgradi počeo učiti abecedu projektiranja: crtanje, tehnički opisi, troškovnici, isprave u kojima se citiraju pravilnici i propisi kojih se treba držati prilikom projektiranja i građenja etc.
Otuda sam, nakon deset godina provedenih za crtaćom daskom, zajedno sa svojim najboljim suradnikom, prijateljem i vrhunskim strojarskim inženjerom (koji nažalost već četiri godine projektira 'nebeske dvore') i jednako tako vrsnih arhitektom prešao u „Coning“ u Varaždinu, a onda u – penžijun.
No to je druga priča.
Možda će netko reći da je ovaj „stambeno-poslovni“ objekt ljepši od zgrade Projektnog biroa, no meni nije. I ne samo zato što sam u njemu radio i učio zanat projektiranja, nego zato što se u njemu stvaralo temeljem čega se onda gradilo.
I zato će za mene, dok sam živ, vrijediti napisano u naslovu: „nekad bilo pa će se spominjati“.
Post je objavljen 09.10.2016. u 15:30 sati.