Nego... Tema o kojoj mi se je pisalo je jedna koja me okupira zadnje vrime, koja me generalno zanima i o kojoj razmišljan. Nisan siguran kako da uđen u nju (u temu mislin xD), pa ću samo počet kronološki ko obično. Razmišlja san već davno o osjetilima, čulima ko takvin, i neku večer, ima možda tjedan dana san isto tako nešto vrtija po glavi, tema mi je bila: kako nastaje zvuk. Kako to da, sad kad kucan po ovin tipkama ja čujen zvuk kao efekat? I svijetlo, kako to da ja vidin ove tipke? Po onome što je fizika dokazala, zvuk nastaje zbog kretanja unutar tijela, na molekularnoj razini, znači, kad udarin tipku njene molekule se pokrenu, onda pokrenu strujanje u zraku između njih i mene i polako, to strujanje se kreće u obliku vala prema meni, dok ne uđe u moje uši, i tu u kontaktu zraka sa mojin bubnjićen nastaje efekat na mom bubnjiću koji ja percepiran ko zvuk. Svijetlo, također, zapravo mi nikad ne vidimo neko tijelo kakvo jest, vidimo svijetlo koje to tijelo reflektira. Ja zapravo, ako oću bit do kraja precizan, mogu slobodno reć da po danu vidin jedino sunce, jer ono što ja u principu "vidin" je sunčevo svijetlo koje se odbija odasvud i dolazi do mog oka. I samo to "viđenje" nastaje na mojoj retini, zapravo, oko upija zrake svijetlosti koje se odbijaju i to je ono što ja percepiran ko vid. Zanimljivo da tu večer kako san leža, dolazilo je malo misečine, i ja san diga ruku da je pogledan, da bi skonta da ruka blokira svitlo koje dolazi i vidin je ko mrak, vidin mrak, odnosno nedolazak svitla do mojih očiju, i taj nedolazak ima oblik moje ruke koju gledan. To je dobra slika i onoga kad vidin ruku, ja zapravo nikad ne vidin nju samu, nego samo svjetlosni efekat koji ona ima na moje oči, pod određenim uvjetima. Zanimljiva je stvar sa opipon i generalno sa kožon kao osjetilon. Kako to da percepiramo toplo-hladno, grubo-fino, tvrdo-meko, tupo-oštro? Ili mirisi i okusi, o njima nisan ni mislija, ali moga bi ih možda proguglat da vidin šta kažu za njih. Što se kože tiče, skonta san da mi zapravo kožon nikad ne osjećamo neko drugo tijelo, nego samo efekat tog tijela na našu kožu. Osjećamo kakvo je tijelo, ali ne to tijelo po sebi, npr kad upiren prston u dasku osjećan jak otpor i to percepiran ko tvrdoću, kad upiren u jastuk osjećan mal otpor i percepiran ga ko mekoću. Toplina znan da prilazi s jednog tijela na drugo, ne znan kako funkcionira, vjerovatno je to brzina kretanja tijela, opet unutarnjeg kretanja. Okusi i mirisi su efekat koji doživimo kad inhaliramo ili konzumiramo određenu stvar.
Kad se cila stvar sagleda, mi smo zapravo cilo vrime uronjeni u stvarnost i u stalnom smo procesu konzumacije stvarnosti i vraćanja energije nazad. Vidimo tako što upijemo svijetlo okom, čujemo tako što nam se u uhu zaustavlja kretanje zraka, osjećamo kroz kožu stalnim kontaktom sa vanjskim svitom (evo sad npr osjećan noge jednu na drugoj, laptop na sebi, krevet ispod sebe, malo mi je sviježe po rukama i prsima). Također, jedemo, pijemo, dišemo, konstantno i isto tako izdišemo, pišamo, seremo. Elementarno smo u stalnom procesu konzumacije i vraćanja energije, to je jedini način na koji uopće postojimo. Zapravo smo, kad se sagleda kao neki transformator energije jer, ne samo što vraćamo energiju, bitan je i kvalitet koji vraćamo. Dobro, kad seremo jednostavno poseremo tvari koje nan ne tribaju, nema neke dubine u tom, pišanjem isto, a izdišemo jednostavno ugljični dioksid. Ali također, vraćamo i puno profinjenije stvari poput recimo, muzike koju proizvodimo, poput likovne umjetnosti i filma, poput raznoraznih kombinacija jela ili parfema, il recimo krema, a isto tako vraćamo i govor, pisane knjige, internet i slično. Čovik je zapravo, transformator energije, ili da budemo preciznije, sve što postoji je transformator energije, i energija stalno teče, između ostalog, i kroz nas. A sve kroz šta energija teče je izbacuje na svojoj frekvenciji, energija ulazi kao jedno a izlazi kao drugo, ali opet kao energija. Sa ovin zapravo je jako uprošćena ta new age varijanta u koju san sklon virovat, naime, to da je sve jedno. Kad se sagleda stvar kako jest, sve jeste jedno, bez ikakvih duhovnih il metafizičkih konotacija, sve je jedno prosto fizičkim postojanjem. A siguran san da naša svijest proizvodi i puno finije vibracije (neke su i dokazane, kao npr magnetno polje srca), koje također vraćamo u okolinu. Čovik u jednu ruku, svojim povratnim informacijama daje drugačiju teksturu i koheziju, podlaže ih logici, svojoj logici. Na drugi način rečeno, energija kroz čovika izlazi u specifičnom formatu čovika ko vrste a i kao jedinke u smislu pojedinog ljudskog bića. Na ovaj način gledano, nije teško pojmit kako bi čovik moga živit nakon smrti, to jeste, kako bi ljudska svijest ili duša mogla nadživit ovaj život i nastavit postojat, naime - na isti način ko i dosad, bivajuć, upijajuć energiju i vraćajuć je vani, ko što to dosad radimo eonima godina. Jedina razlika je zapravo u kvalitetu te energiju i u tome kako se hranimo (i metaforički a i doslovno). Naime, da bi bili sposobni za život poslje smrti koji ne bi bija kroz oblik tijela od materije, morali bi bit sposobni za hranu koja nije od materije, kakva god da hrana bila. Ali princip ostaje isti, primamo i dajemo. Tu se već nalazimo na uvodu u srž teme, o kojoj ću u idućem postu, da ne bi odjednon objavija roman koji niko neće čitat.
Post je objavljen 08.10.2016. u 17:09 sati.