Marketing
Odskočna daska
Svojedobno je jedan lik zapalio pola Velebita zbog toga što se posvađao s grmom. Časna riječ!
Prolazio dasa jednog vedrog ljetnog popodneva Velikim Rujnom veselo zviždukajući melodiju iz filma "Vlak u snijegu" kad li u zao čas naleti na bodljikavu granu obiteljskog stabla, ovaj - žbuna, sav se iščemprlja i stubokom se naljuti (oprostite, ali odavno nisam iskoristio riječ stubokom a prosto je obožavam, stoga - evo je sad, obećava, neću više).
Elem, ne čekajući ni časka, lati se naš dasa upaljača, potpali malo suhe trave oko grmička s namjerom da pokaže tom neotesancu tko je gazda u planini i možda bi se priča završila s jednim stradalim grmom da odnekud, ničim izazavan, nije dozibao dašak maestrala, raspirio plamen i proširio vatru do neslućenih geografskih širina i dužina.
Sjetio sam se te nezgode baš jučer kad sam se u vlastitom vrtu i sam pokefao s jednim grmom koji se očito uvrijeđen mojim višemjesečnim ignoriranjem, odlučio zakačiti za polje G-6 moje skupocjene košulje iz outLeta 3 i ostavio nadasve duboku razderotinu.
S obzirom da mi se pri ruci nije zatekao bacač plamena, problemu sam pristupio na čisto filozofski način postavljajući različita pitanja - odakle ovaj grm ovdje, tko ga je posadio, u koju svrhu služi, koji mu je latinski naziv, zašto je naoružan bodljama, hoće li davati kakve plodove...
Raspitao sam se kod ukućana, nitko nije imao blagog pojma o tom grmu, jedino su priznali da i njih ponekad zna ubosti pa sam zadnju slamku spasa odlučio potražiti kod susjede Mladenke koje se po vazdan vrzma po svojih dvanaest kvadrata vrtla, manje zbog kapule, kukumara i ćimulica, a više da bi ćirila šta mi to ovamo radimo. No začudo, Mladenka je moja pitanja o grmu ocijenila uvredljivim, odbrusivši da ona svoj grm održava urednim, a da je za tuđe uopće nije briga. Dooobro Mladenka, pa šta se odma penješ...
Budući da se inkriminirani grm raširio sve do krošnje mlade klementine, bio sam primoran donijeti odluku o žbunosmaknuću. Ah da, i tu klementinu sam prije par godina kupio greškom, jer sam zapravo namjeravao kupiti kumkvat, ali u odsudnom času nisam znao izgovoriti tu riječ. Našavši se pred stamenim prodavačem sadnica frapantno nalik Matiji Gupcu, malo sam se smeo, pa sam ga zamolio da mi proda onaj agrum kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena, ali znam da počinje k. Aaaaa, pa vama sigurno treba klementina - reče Gubec Beg.
Dddadada, klementina - odgovorih, češkajući se iza uha, a nekako instintktivno osjećajući da to nije to, ali ebga, trebalo se u tom času sjetit čarobne riječi KUMKVAT.
U svakom slučaju, pošteno sam se oznojio dok sam se iskorijenio onaj zamantani grm koji nije ni klementina ni kumkvat već neki nepoznat k, u početku sam mislio da će to biti šalamala, ali on se jednostavno nije dao. Opirao se, zavlačio, lomio mi motike, lopate i kosire, pokazao se umnogome žilavijim nego što sam pretpostavljao.
Pomislio sam u nekom trenutku da bi se od njegovog drveta mogla napraviti izvrsna odskočna daska. A onda su misli krenule...
Svašta u životu radimo, raznim se aktivnostima bavimo, nekima s više uspjeha, nekima s manje (takvih s manje je puno više), pokušavamo naći najbolji put, svoje mjesto pod suncem da se realiziramo, ne zbog drugih u smislu "šta će selo reć" nego zbog sebe samih.
Pomalo zavidim ljudima koji već od malih nogu znaju čime se žele baviti. To je zaista velika sreća, možda čak i privilegija, znati što želiš. Vjerojatno svatko od nas ima taj osjećaj u sebi da je za nešto stvoren, ma zapravo, svi smo na neki način, ne samo talentirani, već i multitalentirani jer je toliko različitih područja ljudskih aktivnosti da bi bilo prilično blesavo utvrditi kako smo u moru mogućnosti baš ono - niškoristi.
Pa onda tumaramo, vrludamo od nemila do nedraga tražeći područje u kojem ćemo se ostvariti i zanimljivo koliko nas često, gotovo pa uvijek, prati početnička sreća. To mi je ono - skroz neobjašnjiv fenomen.
Međutim, nakon nekog vremena osjetiš da moraš napraviti korak dalje. Ne samo jedan, već i drugi, treći, stoti. I što više toga znaš, sve si svjesniji koliko toga ne znaš. Postepeno upadaš u glib kolotečine, noge su sve teže, odvratna ljepljiva masa lijepi se uz potplate kao trač uz kavu i na koncu odustaješ, poželiš se vratiti istim putem natrag i izvući častan poraz.
U nekom razdoblju života ti je baš potrebna ta odskočna daska, trenutak od kojega će sve krenuti novim smjerom. I ono kad ti kažu "tebi fali daska u glavi", potpuno su u pravu, nedostaje ti upravo ta odskočna daska koja te može katapultirati u visine.
Jer, nije svaka daska ista, ponekad se prevariš pa se zaletiš, doskočiš i točno u onom trenutku kad pomisliš "evo, sad će", začuješ zlokobno krckanje usljed težine vlastitog karaktera (ili nečiste savjesti) i dok shvatiš čemu se radi, skotrljaš se u plićak, polomiš tri rebra, odležiš deset dana u bolnici i nabiješ sebi par tisuća kuna bolničkih troškova jer si uz nevolju koja te snašla, zaboravio uplatiti dopunsko.
Hm, a tko zna, možda nas onaj gore namjerno pušta da bauljamo, da se koprcamo i valjamo jer želi da tražimo put, a ne cilj.
Dobre stvari se ne događaju same od sebe. Konačno, potrebno je, ne samo s vremena na vrijeme, već svakoga dana napraviti malu inventuru i biti svjestan onoga što imaš. Ako je moguće, shvatiti da nije loše sanjati, ali da često nije potrebno žuditi za onim što nemaš, već na najbolji način iskoristiti ono što imaš. U sebi.
Post je objavljen 07.10.2016. u 19:21 sati.