Prije par tjedana sam na radiju slusao intervju jednog poznatog zabolandskog „cabaretiera“. „Cabaretier“ nema bas pravog prijevoda ni na hrvatski ni na engleski. Najbilze mu dodje komicar. No „cabaratier“ je puno vise od toga. On ili ona priprema cijelovecernju predstavu u kazalistu kao one-man-show. Tu ima naravno puno humora, muzike, pjesme, plesa, ali i ozbiljne kritike drustva i drustvenih dogadjaja. Ovaj vid kazalista je ponajvise popularan u Zabolandu i susjednoj Belgiji.
Uglavnom ono kaj je bilo zanimljivo je sto je novinarka saznala da je njen gost nakon svoje 18 godine odlucio prestati pricati, i to izdrzao jedno godinu dana, pa ga je pitala sto ga je na to natjeralo. Odgovor je bio izuzetno zanimljiv.
Naime odgovorio je da je kao mladic bio odusevljen ljudskom pojavom. Kako je sve uredjeno da na primjer disemo kako bi dobili kisik, koji se transportira u sve stanice, prehrana, kretanje, mozak, koji svime upravlja, a naravno tu je icijeli raspon emocija i nas duh. Sve se nekako savrseno uklapa, no s druge strane nam je za komunikaciju sa drugim „savrsenim bicima“ ostavljeno tako bijedno sredstvo kao sto je govor. Govor kojim pokusavamo nesto prenijeti drugome, drugoga osvijestiti, razumijeti, ali iz dana u dan se samo razocaravamo u tome. Govorom, niti pisanjem, ne mozemo prenijeti niti deset posto onoga kaj se u nama zapravo dogadja.
Zato je tako reci iz protesta odlucio prestati pricati. Odbijajuci se sluziti tim jalovim nacinom komunikacije, koji nam samo daje iluziju da nekom nesto prenosimo.
Izdrzao je tako tih godinu dana. Nije da bas nije skroz pricao, no prema njegovim rijecima probao je to svesti samo na najnuznije. Iz protesta.
Oduvijek su me fascinirali borci protiv vjetrenjaca sa dobrim argumentima.
Post je objavljen 07.10.2016. u 12:51 sati.