Postoje ljudi koji se beskonačno čude kad god se u blizini njih nešto događa, ili kad god netko u njihovoj blizini nešto radi, a oni ne znaju točno što se i zašto se događa. To čuđenje je često razultat toga kada se to nešto ili ne uklapa u neke njihove fiks-ideje, uvjerenja i svjetonazora, ili im pak na neki način kvari komociju (tj "smeta im").
To svoje čuđenje iskazuju glasnim komentiranjem. Bilo retorički, tj. da "razgovaraju sami sa sobom", bilo da komentiraju to svoje čuđenje nekome tko je tog trena u njihovoj blizini ili društvu...
Iako je primjenjivo praktički u svim životnim situacijama, često fotografi imaju priliku slušati takva čuđenja od osoba u svojoj blizini...
Pa se te osobe čude...:
...što tu netko ima snimati?
...zašto netko ima fotoaparat?
...zašto snima?
...za koga snima?
...dal uopće smije snimati?
...kak netko može "to" snimati?
...kak to da se nitko ne buni što snima?
i tome slično.
No zanimljivo da ti ljudi "rođeni za čuđenje", uglavnom ostaju samo na tome da glasno komentiraju (valjda radi privlačenja pažnje na sebe), čak i kada su u mogućnosti doznati što se radi i o čemu se radi; dovoljno je samo postaviti jedno ili nekoliko vrlo jednostavnih pitanja, ali takav poduhvat nikada ne poduzimaju. Štoviše iz tih svojih čuđenja ponekad pokušavaju implicirati da fotograf ne bi trebao snimati, odnosno da tim svojim snimanjem on čini nešto što ne bi trebalo, ili pak da se zbog snimanja radi o nekakvoj u najmanju ruku čudnoj ili "nenormalnoj" osobi...
No opet, ako se krene od toga da fotografi i fotoaparati uglavnom smetaju samo muljatorima, kompleksašima i paranoicima (uklučujući i razne dušebrižnike), lako se osobe "rođene za čuđenje" može svrstati u jednu od te tri kategorije...
Post je objavljen 06.10.2016. u 20:34 sati.