Priča mi moja divna prijateljica, još jedna u nizu svježih,
novih duša na ovom putovanju
koja potvrđuje da nema slučajnosti.
Godinama živimo u istom mjestu,
a srele smo se prvi put prije nekih godinu dana.
Puno zajedničkih prijatelja, poznanika, istih mjesta izlazaka,
ali jednostavno nam nije bilo suđeno sve do ove faze svijesti
kada ,itekako, imamo što naučiti jedna od druge.
Previše smo slične, naivne, nasmijane, optimistične
pa je sreća što sam otišla par koraka naprijed
te je mogu osvijestiti i uputiti na put gdje je sve manje bolnih iskustava-
vrijeme je za učenja,
vrijeme za prihvaćanje odgovornosti.
Nisu ljudi loši, loša su naša očekivanja.
U svega par puta zajedničkih kava i susreta,
osjećam da sam našla još jednu sestricu,
još jednu osobu od povjerenja, još jedno sunce.
Želim joj sve najbolje, želim da joj se sve želje ostvare
i želim da se smije iz srca,
da ne budu samo ljudi oko nje veseli, već i ona sama.
Dok pričamo o dobu mladenaštva,
fascinantnoj sličnosti naših karaktera,
divim se njenoj samouvjerenosti
koja je meni nedostajala-
bar što se tiče fizičkog izgleda.
Krojačica je pratila i šivala njene vizije i kreacije na lijepom,
zgodnom, skladnom tijelu koje nisam u to vrijeme poznavala,
ali mogu zamisliti kako je prije dvadeset godina
izgledala ova visoka,
kovrčava plavuša koju današnji,
poneki višak kilograma,
uljepšava isto kao i njen zarazan osmijeh.
Uspoređujem se s njom i priznajem
da sam svoje fizičke nedostatke
koje sam vidjela, iako možda nisu ni postojali,
nadoknađivala svojom osobnošću.
Obje smo bile okružene prijateljicama i prijateljima
jer je u našem društvu bilo veselo
(tako je i danas), s time da je ona zračila seksipilom,
a ja sam bila prosječna cura
koja je svoju senzualnost upotpunila nježnošću,
toplinom i glasnim humorom
„obične dvadesetogodišnjakinje“
koju su voljeli i simpatizirali.
Zanimljiva je i činjenica da smo među dečkima
izabrale baš one
koji su se činili jači od nas
jer smo obično puštale druge da trče za nama,
a muževi su nas zaveli jer se prijetili odlascima,
nisu bili slabići poput drugih.
Predivni i motivirajući su naši muževi,
kao i činjenica da znamo
kako ne bi pristale na ništa manje vrijednije od njih
jer i same znamo koliko vrijedimo.
Moja divna kovrčava plavuša
priznaje da je bila namiguša,
flertovala s muškima pa se oduševljeno smijem
jer ovakvo svjedočanstvo još nisam čula.
„Pričaj mi o tome! Kako to!?“
„Jednostavno, uživala sam biti u centru pažnje.
Voljela sam da me dečki stavljaju na pijedestal jer mi je tu i mjesto
no često sam imala gorka iskustva naizgled jakih muškaraca
koje su jecali i očajavali kada bi ih napustila.“
Priznajem da mi je zanimljivo slušati je,
malo i likujem nam muškom patnjom.
Ta toliko je povrijeđenih žena!
Neka se netko igra i njima!
Guštam u rijetkim trenucima svoje zlobe-
pa čovjek sam! Hehe
Ipak se malo zamislim nad tim priznanjima,
čudno je tu nešto...
„Kakvo ti je bilo djetinjstvo?“
Tu slijedi ona mučna istina koja je
prethodila ovom seksipilnoj kovrčavici
jer bolna iskustva iz osnovne škole i
pogrdna imena, dale su danak.
„Mrzila sam školu. Mrzila sam te prijatelje
koji su me oslovljavali pogrdnim nadimcima,
koji su se smijali kada sam plesala i pjevala na školskim priredbama.
Mrzila sam što imam kovrčavu kosu,
što nosim naočale, što lijepo pjevam, plešem...“
Ajmeee, još jedna! Još jedna žrtva masovne svijesti
kojoj su ugušili osobnost, pokopali snove.
Sve jer nije bila ista kao oni,
odudarala je svojom osobnošću i talentom.
Osvijestile smo uzrok i posljedicu,
zahvalile se što nas život voli te smo pronašle ljubav
koja nas je prihvatila kakve jesmo.
Kaže, zvala je neki dan glazbenu školu,
pitala za satove pjevanja i klavira.
U trideset i osmoj godini će nastaviti
tamo gdje je prekinula u petnestoj.
Tamo gdje nitko nije vjerovao u nju, a ni ona sama.
Nitko je nije naučio da slijedi svoje snove.
Sad će nastaviti tamo gdje je stala.
Sanjaj draga moja!
Samo živi ono što sanjaš
i ne daj da te u suprotno uvjere
jer ti jesi posebna jer si drugačija,
samo ti to nitko nije potvrdio.
Potvrda je u tebi.
Masa se boji te posebnosti jer gubi svoju“normalu“.
Svu sreću ti želim! Nikad nije kasno za snove.
Post je objavljen 05.10.2016. u 21:00 sati.