Kako, čini mi se, nitko nije shvatio prethodni zapis ,ovaj je njegov nastavak.
Ne brinem tuđe brige, svojih i na pretek imam, al borim se, čupam, ne dam, grizem , grebem i plovim dalje kojekako i svakako , ali plovim.
Željela sam samo slikovno predočiti našu današnjicu , muku ljudi koje viđam svaki dan pri odlasku na posao , a i vraćajući se .
Samo sam na glas razmišljala što nam je donio surovo sirovi kapitalizam kojeg smo , pitam se, (ne)željeli, a rezultat da nam mladost odlazi iz ove nekad zaista Lijepe Naše, odlaze ljudi i u podmakloj dobi krečući iz početka s nadom u neko bolje sutra.
Gledam , novi život se rađa pa se pitam da li je životinjama u ovim surovo sirovim uvjetima opstanka bolje nego nama- dvonožnim plovcima?!
To je poanta ,a ti Boni oprosti, ako sam te uzrujala ovim fotkama, ali dobro znaš kao i ja i većina da je ovo naša svakodnevnica, tužna...
No dobro, evo i radosnih trenutaka ima i veselila sam se jako gledajući u živo ovu borbu za opstankom ovog mališa, a nije bilo lako kako se činilo na prvu.
Dakle ; i pored svega svijet je lijepo mjesto ako bi i kada bi mi došli pameti i živjeli u skladu s Prirodom , a ne protiv nje!
Post je objavljen 05.10.2016. u 00:28 sati.