Sjeo sam pored Popija i stavio mu ruku na rame :
"Bez brige Popi, Bog će nam pomoći. Sad ćemo se pomoliti i sve će biti bolje !"
Rekao sam da utješim prijatelja.
U sebi sam se nadao, ako se i ne izvučemo, završit ćemo u Raju.
I tako ćemo opet Pobijediti !
"Nadam se" rekao je Popi.
U mračnom, vlažnom podrumu, vrijeme je sporo prolazilo.
Razmišljo sam o situaciji. Bili smo u velikom sosu. Iz svemira napadali su nas tahobombama. Nismo imali obranu od tih bombi.
Zatim nekakva Drakulska zvijezda izluđuje gmazove, a Popi i ja zatvoreni u podzemlju !
Kako se izvući ?
Začuo sam režanje u mraku. Pogledao sam okolo i u mraku ugledao dva svjetleća oka.
"Atopijski divlji Veliki Miš !" poviče Popi.
"Zar je opasan ?" upitah
"Da ima oštre zube i panđe, miševa ima jako puno i brzi su !"
Pobjegli smo prema vratima. Tu su se stvorila još tri para svjetlećih očiju.
Osim režanja začuo sam i škljocanje zuba. To su bile male životinjice, ali opasne kao pirane.
Ali kuda bježati ? Krenuli smo na drugu stranu u mrak.
Pretražio sam svoje đepove, i našao sam malu svjetiljku baterju. Dobro mi je došla kod nekih popravaka. Sada je i spas od mraka.
Uključio sam baterju, i ugledali smo neke podzemne hodnike. Nismo znali u koji ćemo tunel krenuti. Iza leđa začuli smo režanje. Potrčali smo u prvi hodnik. Kuda li vodi ?
Nadali smo se da vodi u spas.
Odjednom u svjetlu baterje ugledali smo kosti. Bile su to kosti nekog Atopijskog gmaza.
Popi se prestrašio !
"Ne boj se Popi" rekoh a noge su mi se tresle od straha ...
Čuo sam zlokobni zveket čeljusti. Škrgut jakih zuba.
Režanje divljih zvijeri u mraku iza nas.
Opet smo počeli trčati, nismo znali kuda idemo.
Odjednom smo pali u neki ponor !
Padali smo i padali !
"Bože pomozi rekao sam glasno !"
Pali smo u vodu.
Baterja se srećom nije ugasila !
Plivali smo. Ugledali smo otvor u stijeni. Plivali smo ka otvoru. Našli smo se u nekom tunelu. Plivali smo kroz tunel.
Miševi nisu mogli za nama. Već sam se umorio plivajući kroz tamnu hladnu vodu, kad sam ugledao svjetlost na kraju tunela !
Dobili smo novu snagu i zaplivali brže !
Plivali smo prema svjetlu. Konačno smo došli do otvora ! Žmirkali smo zbog jakog svjetla !
Ugledali smo plavo more obasjano suncem !
Plavo bistro nebo i morski valovi, kako se blistaju , svjetlucaju na suncu, u veseloj igri !
Sloboda !
Šum valova i veselo svjetlo, sunce, sunce svuda i na valovima, plavetnilo !
Plavo more beskrajno, na horizontu se spaja sa plavim nijansama neba, u beskrajnoj smirenosti ...
Iza nas su se valovi pjenili bijelom, čipkastom pahuljastom pjenom, na golom tvrdom kamenu.
Popeli smo se na obalu, prko skliskih stijena, obraslih morskim algama i školjkama.
U zadnji čas !
Iz mora su izronila čudovišta i škljocala oštrim zubima.
"Zašto čudovišta imaju tako dugačke vratove Johnny ?" upita Popi
" Zato jer im je glava daleko od tijela " rekoh.
Čudovišta nas nisu mogla dohvatiti, i otplivala su prema pučini.
Nalazili smo se na pustom kamenitom dijelu otoka.
Popi je bio veseli što smo se spasili.
Malo smo se odmarali na toplom suncu.
Polako smo planirali daljne akcije. Kako da se javimo profesoru Vajtu ?
I kako da izbjegnemo straže poludjelog poglavice Gropi Lopija ?
Kako da nađemo pitku vodu i hranu ? Zabrinuto sam se ogledavao.
Odjednom ugledah srebrni, svjetlucavi avion.
Išao je prema nama.
Sakrili smo se iza velike stijene i izvirivali oprezno.
Avion se je zaustavio blizu našeg položaja i polako dolebdio do nas.
Bila je to univerzalna letjelica i svemirski ratni lovac, sa našeg ratnog velikog svemirskog broda GROM. Prepoznao sam oznaku munje na krilima.
Kabina se je otvorila. U lovcu nije bilo nikoga !
Tada smo začuli poznati glas preko radija iz letjelice : "Ovdije profesor Vajt. Johnny i Popi uđite u lovca !Poslao sam ga daljinskim upravljanjem do vas.
Hvala Bogu da ste živi !"
Profesor nas je vidio preko kamera na lovcu.
"Požurite uđite u lovca "
"Hvala profesore, bravo profesore !" povikao sam sretan i uspentrao se u kabinu srebrne letjelice. Popi se je smjestio u sjedište iza mene.
Pogledao sam instrumente, sve je bilo u redu, pogledao sam radare, put je bio čist. Orjentirao sam se pomoću instrumenata na letjelici, isključio daljinsko upravljanje i uključio ručno upravljanje.
Pokrenuo sam komande i letjelica se propela u nebo !
Poletjeli smo kao ptice slobodni i veseli.
Nebo i svemir su bili naši !
Letjelica je poslušno klizila nebom, prema svemiru.
Pogledao sam opet radare i stanje oružja na letjelici , za svaki slučaj, ipak sve je bilo u redu.
Začas smo veselo dojurili do našeg ogromnog ratnog broda u orbiti planete.
Sletjeli smo u toplu sigurnost njegovih velikih hangara.
Profesor Vajt , moja Tonka, vesela Kama, sexi Spony i stari astronaut Mato su nas nestrpljivo čekali na komandnoj palubi. Bili su veseli što nas vide.
Na njima su se presijavali borbeni skafanderi. Nakon veselih zagrljaja i pozdrava i mi smo brzo obukli borbene skafandere.
Popi je odmah pitao za vodu i hranu
"Hvala profesore što ste nam spasili živote ! Kako ste znali gdje smo ? "
Profesor se nasmijao :
"Upotrijebio sam tvoj hipnotizer"
"Koga ste hipnotizirali ?"
"Nikoga, ili možda sebe ? Malo sam upotrijebio svoje znanje i eksperimentirao.
Tvoj hipnotizer ne samo da hipnotizira nego, ako se upotrijebi na pravi način,
pojačava psihičke sposobnosti, kao što su vidovitost, telepatija, telekineza, itd...
U rotirajućem magnetskom polju, određene frekvencije, postao sam jako vidovit, osjetio sam gdje ste, i odmah poslao letjelicu po vas."
"Bravo profesore" uzviknuh oduševljeno
"Ali zašto su svi na GROMU u borbenim skafanderima ?" upitah profesora Vajta
"Zbog drakulske zvijezde !" uzvikne profesor podižući prst.
Post je objavljen 04.10.2016. u 23:00 sati.