Možda je to samo faza, stres, pritisak a možda samo 10mj utječe na mene. Ne znam. Ali osjećam se daleko, kao da nisam ovdje, ne živim u sadašnjem trenutku. Živim kao da gledam film, sa strane, nedužni promatrač, tamo neku dramu. Prolazno, sve je prolazno. Život prolazi a ja ga gledam. Funkcioniram kao robot, sve već automatski, isprogramirano. Naučen da radi u nepravdi, kao promatrač. Ni hvala ni volim te ne pomažu, sasvim je svejedno. Plivati moraš, moraš, moraš, ajmo sad nazad. Idemo ispočetka, novi je dan. Buđenje, provjeri jel ljubav pokrivena, kupaona, soba, spremanje, ajmo. Stanica, bus, posao, ajmo. Napravi odradi, izgradi nečije snove. Kraj. Stanica, bus, dom. Obitelj - utočište, idemo gledati film zajedno. Pospremi, posloži, prebaci program na igru. Ekran, gledam glupi ekran i propuštam uključenje uživo. Nastavljam gledati film, moj film, ne reagiram, ne sudjelujem, sasvim je svejedno. Izgleda li to tako kad te slome? Ratnik svijetosti izgubljen u matrixu. Tko kaže da život nije stvaran, tko kaže da je? Matrix. Hoću li dočekati svoju pilulu ili ću gledati kako je guta netko drugi. Ne znam. Sasvim je svejedno, nije li? Dno. Ajmo sad gore. Idemo?
Post je objavljen 04.10.2016. u 06:15 sati.