Oko mene motar, sunce i vitar. Iz titraja cijelim bićem pišem.
I papir voli svijesnije...prepisujem...
Iz želje da si kraj mene proslijeđujem:
Sve i da zakopamo pod dvije planine, ti pod tvojom i ja pod svojom ipak dogodit će se što je suđeno.
Nema tu neparnog i trećeg ili nekog od nas sa najdebljim krajem, sretnijeg. Sve se susreće i sudara zbog svijesnijeg.
U tom saznanju prolazi pored mene sve u paru. Dvije ptice si jedna drugoj prilaze i leptira dva na jedan cvijet silaze.
Ni gušter nije sam u žednjaku žutom sakriven. Ja i ti ćemo kroz ovo sami bez priče o upletenima proživjet ćemo
ono zbog čega isto vibriramo i jednako drhtimo. To će nas dovest do suđenog ili ne, do promjene.
Nitko tu nikome neće ništa i nekome nešto oteti.
Tko će nešto osim nas imat s tim, za ili protiv,
tko se čega boji i tko nešto neće,
tko će za koga skrbiti ili ne.
O tome više ni riječ.
Svi smo u istom vremenu i Univerzumu.
Sva pomoć je za svih već tu.
Sve ljubavi su da se žive.
Od nijedne ne žutjeh ali imale su krajeve jer dano je koliko se moglo i željelo.
Ako se proživjelo ili stalo, vrijeme je ići dalje, novo ne živi ako se ne prima i daje,
samo se od toga u ljubavi sretno traje.
Post je objavljen 31.05.2015. u 21:12 sati.