Danas je u Jeruzalemu sahranjen jedan od dobitnika Nobelove nagrade za mir 1994. godine (za trud da se stvori mir na Bliskom Istoku). Na ispraćaju, svi su osim žaljenja za pokojnikom, govorili o miru. Među inim i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2009. godine (za poziv na smanjenje zaliha nuklearnog naoružanja i rad za mir u svijetu). Nazaočni su bili državnici iz sedamdesetak zemalja. Izrael, doslovce, u izvanrednom stanju. Ali nijedna raketa nije pala, nijedan metak nije ispaljen, niti jedan nož nije zabijen prolazniku u leđa, nijedno dijete nije palo žrtvom bliskoistocnog sukoba. Barem ne do ovog sata u koji pišem post. I barem ne na ovom komadiću Bliskog Istoka.
...a stotinjak kilometara sjevoroistočno? U Daraai, Damasku, Homsu, Aleppu? Jesu li se Sirijska djeca danas mirno igrala u dvorištima? Jesu li bezbrižno otišla u školu, ako se nastava uopće održava? Koliko poginulih je danas dodano onima koji su pali u proteklih pet i po godina?
...a da su sedamdeset, što kraljeva, što predsjednika, što premjera, odlučili "skoknuti" do Damaska? Bi li zaraćene strane uzele predah? Bi li dali šansu miru i smisao već dodijeljenim Nobelovim nagradama? I bi li Šimon Perez bio zadovoljniji na onom svijetu? I tko će biti slijedeći laureati nagrade za mir kojeg nema?
Post je objavljen 30.09.2016. u 16:07 sati.