Marketing
Idro
Mada se na prvi pogled logičnim može učiniti da su svjetska mora i oceani beskonačno prostrani i da bi po njima mogle ploviti čelične mega-mrcine duže od svatovske kolone na brzoj cesti prema Dugopolju i šire od nasada čentruna u Ravnim Kotarima, ali čak i takve grdosije bi prije ili kasnije morale naići na nekakav morski tjesnac, kanal, prolaz koji bi im strogošću graničnog policajca ograničio pravo plovidbe i odrješito rekao - ne mere danas, a ni sutra, nije u tonama sve!
Stoga se već pri prvim koracima u osmišljavanju novog broda moraju uzeti u obzir rute kojima će najčešće ploviti pa se shodno tome prilagođavaju i dimenzije. Kako bi se što lakše snalazili u šumi različitih mjera i omjera, ustanovljeni su i prigodni nazivi za tipove brodova, na primjer - Panamax, Suezmax, Mallacamax i slične maxi inačice. Mad Max ne pripada toj skupini, hvala na pitanju. Prevedeno na svima razumljivi jezik, izgledalo bi otprilike ovako – ako kaniš kupovati novo auto, najprije uzmi metar u ruke i izmjeri garažu. Hoću reć – takujin. Ali to je već neka druga tema.
No, ostavimo se mi velikih mora, šumit će ona i bez nas. Sve mi se ovo vrzma po glavi dok se kotrljam preko mosta u Tisnome koji spaja otok Murter s otokom Eurazijom pa razmišljam kako bi zgodno bilo ustanoviti mjeru Tisnomax. Jer ako se u kaputu oceana zavučemo u njegov džepić od milja zvan Jadransko more, shvatit ćemo da postoji analogija. I kod nas su se brodovi gradili za točno određeni akvatorija pa je nazivno isti tip broda, recimo gajeta, imala posebne odlike na Korčuli, nešto drugačije u Betini na Murteru, a opet sasvim specifične u Lovranu.
Kroz generacije brodograditelja i onih koji su plovili tim brodovima, razmjenjivala su se iskustva pa su se s vremenom izbrusile fine nijanse koje su rezultirale današnjim formama. Našem čoviku s mora trebao je brod oblikovan po vlastitoj mjeri. Dovoljno duboke kolumbe da bude stabilan i da može idriti po svakom vitru, a opet dovoljno plitak da može pristati u mandrać ili se vezati uz mul za iskrcati i ukrcati teret. Dovoljno visokih bokova da pruži zaštitu od valova, a opet u isto vrijeme niskog nadvođa da omogući lakše izvlačenje mreža.Takvi, često suprotstavljeni zahtjevi su na neki način uvjetovali i poseban način razmišljanja, razvijali svijest o tome kako se može pomiriti nepomirljivo i spajati nespojivo.
Biti posljednje nedjelje rujna u Murteru, na regati zvanoj „Latinsko idro“, za nekog poput mene, totalno infišanog u more i brodove znači otprilike isto kao za Matu iz Tijarice kad se nakon cjelogodišnjeg arbajta u Berlinu vrati doma pa s prijateljima baci partiju na balote „u dva kila pečenog“. Na zidiću pored zoga stoji mu pot crnog vina pa nakon svakog uspješnog valjanja i bombizavanja moj Mate otpije gutljaj, obriše rukavom brkove pa onako više za sebe procijedi – dobro je. E taj pot, figurativno rečeno nosim i ja, svake miholjske nedjelje kad zalomim onu ćošu koja dijeli Betinu i Murter, vežem lipicanca za ogradu pa krenem pješice između benzinske i Tomija i kako se približavam rivi tako sve više osjećam žamor, prigušenu pjesmu, prijateljsko dovikivanje, šuštanje jedara, potezanje konopa, zvukove koji te ubrzo potpuno osvajaju, a ti već znaš da im se nema smisla odupirati nego im se valja prepustiti.
Latinsko idro, ponajmanje je u regata u sportskom, odnosno natjecateljskom smislu te riječi, Latinsko idro nije čak ni paradna manifestacija koju će ambiciozni turistički djelatnici samodopadno promovirati kao „produljenje turističke sezone u našoj destinaciji“, Latinsko idro nije ništa drugo do oživotvorena bajka, uspomena na najdražu slikovnicu iz djetinjstva, slikovnicu čiji likovi postaju stvarni kad joj otvoriš stranice. Latinsko idro je mjesto na kojem se isprepliće ono što jesmo i ono što bi željeli biti. Latinsko idro nije događaj već skup događaja kojih je dio planiran a dio nastaje spontano u susretima, razgovorima i međusobnim ohrabrivanjima zaljubljenika u more, brodove i čovjeka, tog čarobnog trokuta koji je kroz stoljeća određivao koordinate bivstvovanja na ovom tlu. Kad svuda oko sebe vidiš samo nasmijana lica, ali ne ono izvještačeno ili prenaglašeno nasmijana, već lica ljudi koji se sada i ovdje osjećaju ugodno i među svojima, tada znaš da si i ti došao doma.
Srećom, u posljednje vrijeme zaživjelo je mnogo projekata u kojima su se ostvarile ili planiraju ostvariti replike naših tradicionalnih brodova. Jer svaki grad uz naše more ima svoju barku. Zaživjele su i brojne udruge kojima je cilj revitalizacija upravo takvih projekata. I to je sjajno.
Ono što Latinsko idro u Murteru izdvaja od svih ostalih jest činjenica da ovdje nema replika, ovo su živi brodovi koji nisu forma, nisu poza, nisu muzejski primjerci, ovo su brodovi koji i danas služe u iste svrhe kojima su služile generacijama prije nas.
Trenutak kada započinje regata, poseban je za svakog sudionika, bilo da se nalazi na jednom od brodova ili je tek puki promatrač. Kada se označi start, na svakom brodu trojica ljudi moraju odraditi posebne zadatke. Prvi mora odrišiti konop na krmi, drugi mora potegnuti sidro na provi, a treći mora razmotati idro, da se otvori kao kišobran. Ako samo jedan od ove trojice zakasni ili se spetlja u svom zadatku, biva okrutno kažnjen provlačenjem ispod kobilice. Šalim se, istina je da se mnogi na početku zapetljaju, ali tokom svih ovih godina nikad nisam čuo niti jednu ružnu riječ. Osim toga, Latinsko idro nije macho disciplina, na gajetama i leutima nerijetko se okupe čitave obitelji, širok raspon generacija, ne samo od sedam do sedamdeset i sedam već i šire od tog. To je najbolji način da se vještine, pokreti i znanja prenose na one najmlađe i da tradicija ostaje živa i čila kakva je odvajkada i bila. Latinsko idro ne slavi brod, ono slavi život.
Plovidba motorom i plovidba idrom dva su potpuno različita pojma. Dok motor svojom snagom kojom pokreće brod, čak donekle i uspijeva pokoriti more, za plovidbe pod idrom, posebno latinskim, moru se moraš znati prilagoditi. Svaki val novi je izazov, svaki škojić daje poseban dric, okreće vjetar na drugu, često nepredvidivu stranu, a tek kurenti koji teku kao rijeke...
Priznajem, infišan sam i inšempjan sam, ali ja se ove ljubavi odreći ne mogu. Niti to želim. Dok bude vitra nad Jadranskim morem, bit će i idra. Latinskoga.
Post je objavljen 28.09.2016. u 17:45 sati.