Uskoro će mi biti godišnjica od zadnje pročitane knjige, mislim da je bila Dežulovićev "Christkind" ili "Črna mati zemla" Kristiana Novaka. Uzgred rečeno, obadvije knjige smatram vrhuncima novije hrvatske književnosti.
Što se desilo nakon toga?
Jednostavno sam otkrio da se bolje osjećam kad ne čitam. Ne zbog čitanja samog, za vrijeme kojeg sam omamljen poput najžešćeg narkomana pod utjecajem halucinogenih tvari, ako je u pitanju knjiga koja mi odgovara, već zbog nuspojave koja se dešava nakon što knjigu pročitam. Naime, ako se radi o djelima kakve sam spomenuo, jednostavno ne mogu stati s čitanjem dok knjigu ne dovršim, a nakon toga se osjećam prazno, ispumpano, poput probušene nogometne lopte koju je Ibrahimović dobrano iscipelario na poslijepodnevnom treningu. I tad kreće grozničava potraga za nekim novim ukoričenim opijatom koji će proizvesti iste ili slične učinke na moj um i tijelo. Problemi se javljaju kad i nakon višednevnog traganja ne naiđem na tekst s odgovarajućim djelovanjem. Nije me jednostavno zadovoljiti, ne mogu opisati kriterije po kojima neka knjiga prodre do mog mozga, a druga ne, i ne znači da knjige koje nakon stote pročitane stranice obično odbacim, jer me se nisu dotakle, nisu dobre. Samo mi ne odgovaraju. I tako iz dana u dan dok ponovo, napokon, ne nabasam na libar koji me prikuje uz naslonjač i umiri kao erotska plesačica na šipki nekog teenagera prilikom prvog izlaska u seks klub.
A to nije sve. Kod mene se javlja još jedan neugodni popratni fenomen. Mogao bih to nazvati sindromom. Usputnim događajem koji se redovito ponavlja. Uz čitanje osjećam neodoljivu potrebu za pisanjem. Za svakih deset stranica pročitanog romana, priče, novele, moram napisati barem dvije kartice. I tako u nedogled.
Trudim se ne čitati iz istog razloga iz kojeg pokušavam prestati konzumirati alkohol. Predivno je pijuckati omiljeno vino u dobrom društvu, ili gin-tonic s nekoliko kriški svježeg krastavca dok iz zvučnika dopire hrapavi glas starog Toma koji ti šalje "Poziv na blues". Ili popiti šest spritz-aperola u via San Nicolo u Trstu, čekajući ženu da se vrati iz shopinga. Predivno je i poželiš da traje vječno. Ali sutra je novi dan i osjećaš se ko zadnji idiot. Ustaneš iz kreveta pa si trgneš malo domaće travarice.
Jučer sam ponovo počeo čitati. "Moje nagrade" i " Mraz", Thomasa Bernharda. Dvije odjednom.
Post je objavljen 28.09.2016. u 11:32 sati.