Marketing
Do... knjige u ruci
Kad mi sestra jučer reče da je dobila iz Novog Sada novoobjavljen roman Orhana Pamuka „Žena crvene kose“, ne znam jesam li bila sretnija ili zavidnija. Sretna zbog novog štiva mog omiljenog pisca, a zavidna što knjiga nije i u mojim rukama, nego samo njenim. No, pobrinula sam se, uskoro će biti...
A onda sam se upitala na što me taj naslov podsjeća! Nije mi dugo trebalo da se sjetim još jedne Crvenokose* žene iz literature; Meša Selimović je napisao pripovijetku „Djevojka crvene kose“, pa je ovo prilika da spomenem i tog omiljenog mi pisca kojem se često vraćam, i kojeg sam imala u životu sreću upoznati na jednoj davnoj književnoj večeri u Kolarcu.
Do knjige u ruci jednog pisca, evo tipkanog odlomka iz knjige drugog, i slika s neta i jednog i drugog, 
:
„Jašući s begom Maslićem po tvrdom putu oivičenom šibljem prema velikoj kući koja se čudno isticala ispred rujeve šume u pozadini, komandant je mislio na ono predvečerje, odmah poslije dolaska u ovaj podrinski kraj, kad je vidio djevojku crvene kose, Maslićevu rođaku, kako jaše od varošice prema svom imanju. Iznenadila ga je tada i djevojka, i njena ljepota, i njena crvena kosa što je gorjela u sunčevom zalasku, i jahačke pantalone u ovoj sirotinji, i sve što je o njoj čuo i znao. Bilo je to prvi put poslije godinu dana, pa i više, da je vidio ženu koja nosi svoju ljepotu kao barjak. Zapamtio je tu sliku i često je oživljavao u dugim noćima, ne prestajući da se čudi.
. . .
Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo: kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj dolazi s automatom o ramenu, i svim time - priznao je to u sebi, ljuteći se - zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost.“
Meša Selimović, Djevojka crvene kose, Rijeka - Beograd , 1975. (Sabrana dela - jubilarno izdanje povodom tridesetogodišnjice stvaralaštva)
* naslov crnogorskog izdanja iste knjige Orhana Pamuka
P.S.
Kada bi ovaj post imao posvetu, (a što ne bi imao), bio bi posvećen mojoj sestri koja je svoju crvenu kosu vazda nosila „kao barjak“, i po tom ostala upamćena
Post je objavljen 27.09.2016. u 14:59 sati.