Postoji lice vjernika i lice grješnika, a u ovoj ću ti priči pričati o drugom licu čovjeka, licu grijeha, osude i smrti.To je lice koje ti upravo sada nosiš. Ne vjeruješ mi? Misliš li da si pravedan, uvjeren da si bolji od drugih, da zaslužuješ bolje, onda sam potpuno siguran da nosiš drugo lice, jer pravo lice nose samo oni koji će uvijek priznati svoje grijehe, ispričati se i potruditi popraviti, ali uistinu potruditi, a ne kao jedva da će pokušati. O licu vjernika nema se mnogošto reći. Dobar je vjernik onaj vjernik koji vjeruje samo u Boga i njegove riječi, to je onaj vjernik koji razumije Očeve riječi te poštuje njegove zapovijedi, to je čovjek koji pomaže braći i sestrama te iz dana u dan živi s Gospodinom. Sada ste vjerojatno i sami sigurni da takvo lice, zasigurno, nemate. Pravi je vjernik onaj koji slijedi put što ga je postavio Isus Krist, takav vjernik nema ljudskih idola, uzora kakve vi toliko volite i slijedite. On poštuje i slijedi Očevu riječ i njemu grješnici ništa ne mogu.
Idemo pričati o tvojemu licu, onomu drugomu. Zašto je to tvoje lice? Prvi razlog jest u tome što se nijedan čovjek ne može smatrati dobrim vjernikom jer je svoga Boga povrijedio barem stotinu puta, i to pred svojom djecom koja će to prenijeti svojoj djeci i tako sve do zadnjeg. Drugi je razlog u tome što je vama mnogo lakše odabrati grijeh nego vjeru i put patnje. Niste svjesni kamo će vas put odvesti. Bolje bi vam bilo da se borite za pravdu. Lakše im je, draže i zabavnije otići u diskoteku nego u crkvu barem jedanput na tjedan. Pitanje je dakle kako smo izgubili ono prvo lice. Jednostavno zato što smo najveća sramota koju je Bog ikada stvorio. I sada će svi reći da je on dakle kriv ako nas je takve stvorio, a ja ću odgovoriti: pogledaj ove riječi i kaži gdje sam ja napisao da nas je on takve stvorio. Ja sam samo rekao da nas je stvorio, a to što si ti njega izdao i što si pao na svojem putu ne znači da je on kriv, da je problem u onome što je on tebi dao. Otac ti je sve darovao, a ti si taj koji si postao takvim kakav jesi i odbacio njegove riječi. I prije tebe su ih odbacivali. Prije mnogo godina svi su ih odbacili i pogledaj što se dogodilo: svijet gori od grijeha, ljudi umiru od grijeha, ljudi ubijaju zbog grijeha koji ih lagano uništava. Mi smo dakle sramota i nema tog odvjetnika koji će nas opravdati pred Božjim sudom, pred sudnicom pravde i vjere. Kad napišem pravda, ljubav, vjera, onda na to ozbiljno mislim. Ja ih ne pišem tek toliko da popunim tekst dokraja. Ja to radim zato što si ti taj koji mora razmišljati dok čita, moraš promisliti i stati na trenutak kako bi mogao razumjeti ove riječi. Uzalud čitaš ovu knjigu ako je misliš pročitati površno misleći da će ti ona darovati sve blago ovoga svijeta, no ona je samo priprema za put spasenja.
Pa je li moguće da ni mene nitko neće razumjeti i da će ove riječi shvaćati tek nakon moje smrti, možda tek za stotinu godina, možda za tisuću. Koliko bi još grijeha bilo potrebno da konačno uništi ljude jer su oni ti koji ga tako lagano prihvaćaju, a ljubav odbacuju. Otac nam je darovao sve, a mi ga mrzimo. Polovica njegove djece ne vjeruje u njega. Ako mladi ne idu na mise, tko će dakle ljubiti i ispuniti Očeve rijeci? Zar će samo bolesni i stari ljudi ići na misu, zar nas bolest mora natjerati da odemo u crkvu? Čudno, pa svi smo mi bolesni. Što se tiče naše duše, ona umire, i to uzalud. No drugo lice nosimo i najviše zbog nepoštovanja Božje zapovijedi da ljubimo bližnjega svoga kao i samoga sebe. Zar opet ne razumijete ove rijeci ili vaše lice jednostavno ne vidi ovim grješničkim očima? To jednostavno znači da se prema drugima odnosimo isto kao prema samome sebi, a sebi, sigurno, nećemo izmišljati ružne nadimke, sebe, sigurno, nećemo ponižavati pred drugima, nećemo sebe udariti, ali druge, sigurno, hoćemo. Psovanje kao još jedan veliki grijeh opet dokazuje koliko je ovo, drugo lice pričvršćeno za nas. Na primjer u Hrvatskoj postoji posebno obilan vokabular ili, bolje rečeno, veliki rječnik koji se svaki dan sve više ispunjava i upotrebljava. Propadaju životi, umiru oni koji nose ljubav života u sebi, ljudi koji nose prvo i pravo lice vjernika. Ostatak živi u zabludi, živi da bi i dalje griješio. I dok društvo osuđuje one koji nose prvo lice, Gospodinovi najbliži suradnici, svećenici, pokušavaju preobratiti grješnike u dobre ljude i vjernike, ali treba uvijek znati da su i oni samo ljudi, i oni imaju svoje putove, svoje slabosti, svoje mane i propuste. Ali jednako tako treba znati da ih Otac neizmjerno ljubi kao i svakoga od nas. Težak je njihov posao. Težak je put koji te vodi do spoznaje i spasenja. No u ovome životu znanje i brojevi vrijede više od ljudskog života pa čak i od osmijeha djeteta. Sve je za osudu. Dok čovjek koji na sebi nosi drugo lice uzima sebi sve što mu ne pripada, vjernici koji nose prvo lice ispaštaju i pate. Kad će grijeh konačno nestati, kad će čovjek konačno nositi svoje prvo lice, lice vjernika, kad će zaslužiti da bude nazvan Božjim djetetom, kada će se ljudi odreći svega materijalnog i bezvrijednog i otvoriti put za duhovno osnaženje, kada ćemo zaslužiti onu vodu od koje više nećemo biti žedni, kada će nam sveta pričest postati jedina hrana? Vjerojatno onda kada nam se sva ostala hrana zgadi, kada shvatimo da nije bitan okus, ni vitamini, proteini i ostalo. Bitan je samo Duh Sveti koji ulazi u nas. Uđe li samo jednom u tebe, ti ćeš skinuti svoje lice i ostat će ono pravo. Ostat će lice vjernika, lice Očeva djeteta. Onakva kakvo ga je sam Otac poslao na svijet. Gledat ćeš istim očima kao i prije, samo ovaj put bit ćeš dostojan svoje vjere, bit će to iste oči, ali potpuno različit vid, različito razmišljanje, različiti pogled. Samo vjera osigurava život vječni. I onaj tko iskreno vjeruje ne može griješiti jer će mu srce to zabraniti, jer će znati razliku između dobra i zla. Hoće li vas nazivati vašim imenom kada dođete pred vrata raja ili će vas prozvati nekim brojem, registracijom ili nikako? Možda vas spuste do vrata pakla, a, vjerujte mi, ona se jako lagano otvaraju jer je lagano biti grješnik, lagano je napraviti propust, lagano je povrijediti brata ili sestru, ali biti uzor u svojoj zajednici, voljeti i ljubiti i poštovati svoje sestre i braću, e to nije nimalo lagan posao. Ti biraš kakav ćeš život živjeti. Ti donosiš odluke. Samo pazi koje lice nosiš.
Post je objavljen 27.09.2016. u 11:34 sati.