Svaki moj odlazak kući nakon 2-3 mjeseca u mjestu gdje studiram je uvijek pun svakojakih doživljaja i emocija, dobrih i loših. Takav je bio i ovaj.
Gotovo svaki put kad dođem doma, a nije iznimka ni mjesto studiranja, se iživciram i rastužim oko iste stvari, stvari o kojoj sam pisala već nebrojeno puta.
Prijateljstvo.
Mislim da je to možda stvar, pojam, emocija, pojava, doživljaj... itd, koji nikada neću u potpunosti shvatiti i razumjeti. U posljednje vrijeme imam osjećaj kao da sve moje prijateljice, govorim u ženskom rodu jer sam doživjela samo takve stvari od ženskih osoba, čim nađu dečka i zaljube se jednostavno zaborave na sve svoje prijatelje. Kao da njihov život u nekom trenu jednostavno podijeli na dva dijela. Prije Njega i nakon Njega. On je taj savršeni dečko koji je preokrenuo njihov život i promijenio ga do temelja, on je taj uz kojeg su one shvatile da sve što je bilo prije NJIH nije bitno i ne vrijedi i bilo je samo nešto što je trebalo biti da bi se skratilo vrijeme dok dođe On. Od srednje škole naišla sam na dosta takvih situacija.
Sve je krenulo od toga da je prijateljica našla dečka, zaljubila se i jako se vezala za njega. Sve je bilo super prvih mjesec, dva… a onda je došlo do toga da jednostavno više nema jednako vremena za sve nas obične smrtnike, koji još uvijek nemamo to što ona ima, koliko je imala prije Njega. Što je jasna stvar. U životu imaš novu osobu i jedan dio vremena koji bi provela sa prijateljima odnosno prijateljicama ćeš morati odvojiti za Njega. No to postaje sve više i više vremena za Njega, a sve manje vremena za nas. Glupi izgovori koji ne drže vodu i svi znamo da su samo izgovori kako bi provela što više vremena s njim, sve do trena kada odlučuje da je on jedina osoba koja joj u životu treba. I to je taj tren podijele. Život prije Njega i život nakon Njega.
U jednom trenu sam jednostavno digla ruke od tog prijateljstva, čini mi se da je to bilo toliko davno da me više ni ne pogađa što se ni ne čujemo više, a nekada smo dijelile sve. Mislila sam, neki ljudi su jednostavno takvi, neki ljudi jednostavno odabiru tako i to je to, ne možeš tu ništa napraviti da to promijeniš.
No onda se dogodilo to da je još jedna prijateljica našla dečka i jednostavno život podijelila na život prije Njega i život poslije Njega.
Ne želim sada nikoga gnjaviti pričama o tome kako su neka prijateljstva pala u zaborav i koji je točan proces bio… mislim da je jedan primjer dovoljan da svi shvatimo o čemu se radi.
No zanimljiva stvar mi je kako osobe koje u jednom trenu zanemare sve prijatelje, očekuju da će oni uvijek biti tu i cijeli život čekati kao pastiri ovcu da se vrati stadu. Jedno vrijeme sam čekala neke ljude. Čekala sam jer su mi bili dragi, jer sam s njima dijelila neke najljepše i najtužnije trenutke u životu, to su bili ljude za koje sam smatrala da nikada neće otići. A onda dođe trenutak kada odu i sve što dobiješ od njih je, uz malo sreće, rođendanska čestitka i povremeno poruka da im nedostaješ i da im nedostaje vrijeme kada ste bili zajedno. Još postane i upitno kada smo MI zapustili odnos.
Kada sam i sama ulazila u vezu rekla sam najboljoj prijateljici neka me išamara ako ikad postanem takva da nemam vremena za prijatelje jer sam s dečkom i ako joj ikad počnem bacati krafne u oči i govoriti da imam neke neodgodive obaveze, a zapravo ću samo vrijeme provesti s NJIM. Sama za sebe smatram da nisam postala takva, ne znam što će moji prijatelji reći, ali mislim da i oni misle isto. Iako provodim s njim puno vremena i dalje imam dovoljno vremena za njih. Uvijek imam vremena poslati im poruku, javiti im se i pozvati ih na kavu ili u izlazak za dobra stara vremena i još bolja nova vremena.
Je li to neko prokletstvo u nekim ljudima da jednostavno postanu takvi ili smo svi takvi? Hoću li i ja nakon par mjeseci pitati svoje prijatelje kada ih vidim s novim prijateljima kada je sve otišlo kvragu? Nekada mislim da je to čisto do osobe. Da je to čisto do toga koliko je toj osobi stalo do mene, do tog da provede vrijeme sa mnom i da nastavimo gdje smo stali. A nekada mislim da je to jednostavno tako određeno u zvijezdama. Tako je trebalo biti. Ima li jadnijeg izgovora od tog??? Što to ima u ljudima da jednostavno na neki način poglupave kada uđu u neku vezu s nekom osobom koja je odjednom došla i za koju misle da će ostati zauvijek zajedno, što je to u njima da tako lako odbace sve ljude koji su bili prije njega tu iz života i nastave dalje bez njih? Jedno vrijeme sam se trudila, zvala van, zvala na kave, javljala se čisto da čujem kako su i što ima… a onda sam shvatila da nema smisla. I jednostavno stala.
Jesam li možda trebala nastaviti biti ona frendica iz života prije njega kojoj je još uvijek dovoljno stalo do tebe da te svako toliko pozove nekud čisto da se malo družite ili sam možda trebala pustiti ranije?
Post je objavljen 26.09.2016. u 18:56 sati.