Kažu neke drage frendice, rado bi vidjele friško kandidiranu Karolinu (ime je vrlo lijepo, istina) na mjestu predsjednice SDP-a. E, pa i ja bih svašta, drage drugarice! Ali ne ide to tako: što se kome sprdne. U politici sam socijalist i prije svega feminist (jasno da ne laje pas samo zbog sela: lajem prvo za mušku emancipaciju od patrijarhata), ergo i ja bih k'o iz puške Karolinu na čelu čela opozicije – samo kad bi to čelo bilo nešto takvo za imati koga okej na čelu.
Naše je čelo opozicije – uostalom, posve kao i uspostavljajuća vlast, ali sada se SDP ustobočio birati između sebe pa je to na tapeti – za pravac odlagalište krupnog otpada, a ne za imati predsjednika.
U SDP-u nikako da shvate – očitao je Vladimir Matijanić nedavno – kako njihov problem nije u tko nego u što. Stranka koja bi stvarno bila skrojena po mjeri ovoga što zastupa Karolina bila bi stranka kojoj bi se bez puno ženiranja i bez štipaljke za nos dalo dati glas. Ali kako popušiti foru da bi SDP mogao biti takva stranka samo zato što je Karolina istaknuta kao predsjednica – a pri svim onim vucibatinama i njonjama meke konzistencije strateški raspoređenima širom stranke? Karolina (volim ponavljati ime što više puta) bi tu služila kao potemkinovo selo posve isto onako kao što su u HDZ-u na mjesto predsjednika istakli plenkinovo selo: fasadni postupak kao uljepšavajuća laž o pravoj naravi onoga iza fasade. Kako je kao na dlanu jasno da suvislog što naprosto nemaju, da ništa takvo neće ispasti iz njih da ih naglavačke okreneš, ma tko bio tko na čelu, nisam ni ja za Karolinu kao predsjednicu, nego sam za ubrzanje procedure micanja nam se ispred očiju.
Što će vam predsjednik, bankrotirani? Vama treba stečajni upravitelj – da vas ima tko znati dati na bubanj. Nema veze što se nećemo naplatiti, sve dugove opraštamo, samo da vas ne moramo više gledati.
Čisto drugi obzor čim se tako preokrene pogled na stvar! Od oskudice kvalitetnih kandidata za predsjednika (pala knjiga na slovo zvano Karolina), dospijevamo u pregršt sjajnih, sjajnih kandidata za stečajnog upravitelja. Hoćeš djece, hoćeš žena, hoćeš muških – ima za svačiji ukus!
Počnimo od mališana. Odmah, recimo, padaju na um notorni partijski čankolisci i sitni uvlakači kao Maras, Hajdaš-Dončić, Zmajlović... Ili osječki pandan Hajduković, koji se već i kandidirao – što reko frend koji ga zna bolje nego ja: ''vrhunski sljeditelj uputa'', ''političko dijete Biljane Borzan i Zorana Milanovića''. Mladi lavovi koji bi lavovski doprinijeli stečajnom postupku: s bilo kojim od njih nitko ne bi mogao ni pomisliti, nekmoli izgovoriti akronim SDP, a da ne prasne u smijeh ili barem preokrene očima.
U, a Milanka Opačić! Otjelovljenje partitokracije i besadržajnosti, koja nikada u životu nije bila ništa drugo doli stranačko lice i sve što kaže je retorika blesimetra, a simpatičnost pojačava i čestim nabijanjem napaćenom narodu na nos vlastite buržujske privilegiranosti istaknute socijaldemokratske funkcionerke putem produciranja u sve samim opsceno markiranim opravama i asesoarima. Opačić je utoliko u svim svojim aspektima metonimija stranke koju predstavlja, koncentrat povlaštene besupstancijalnosti kao jedine prave supstance SDP-a.
Jaku konkurenciju čine joj Gordana Sobol i Vesna Škulić, jer ni o njima se nema za reći bogznašta drugo. Toliko prepoznatljive u bezbojnom držanju kursa bez kompasa da potpuno neprepoznatljive. Još jedna istaknuta dama, Aleksandra Kolarić, koja više nije u stranci, ali i dalje jest pretendentica, u stranci nije samo zato što se od iste te opće besupstancijalnosti kao supstance izdvaja varijacijom one Boorstinove o ''poznatosti po poznatosti'': poznata je po tome da joj je politički sadržaj poznati osobni fajt s Milanovićem.
Ali ista boljka trampe sadržaja za cinizam gornjeg položaja karakterizira još više i stranačke mušketire. Vidim da se i u samom članku koji uvodno linkam navode, primjerice, žestoke kvalifikacije Ranka Ostojića (slao policiju na radnike Jadrankamena), Orsata Miljenića (čovjek iza ovršnog zakona i zakona o sramoćenju), Tonina Picule (vodio bi stranku iz Bruxellesa). Disidenti kao Komadina ili Bernardić muške su verzije Kolarićkinog disidenstva: hodajuće floskule čija razmimoilaženja s najednom svima oduvijek omraženim Milanovićem nisu idejna, programska ili na bilo kakav način kvalitativna, nego tek plod osobnih zamjerenosti i konflikata ambicija.
Iz takvog obilja zbilja je teško odabrati najpotentnijeg. Možda bi to ipak bio Picula. Stvarno fenomenalan kandidat, čovjeka iskreno veseli zamisliti ga na čelu SDP-a. U teži oblik bestežinskosti upao je proglasom o tome kako on – vjerodostojno i uvjereno socijaldemokratski, te prije svega trezveno i odmjereno kao uvijek – ipak ne bi napuštao astronomsku briselsku apanažu, pa ako može da ga usput proglase i za šefa stranke. Jer zašto bi se za ovce odricao novaca, za jare para – zar ne može oboje odjednom? U tom sjedenju na dvije stolice odjednom pomalo bi, doduše, podsjećao na onu plemenitu Lenjinovu formulu: ženi reći da si kod ljubavnice, a ljubavnici da kod žene, pa raditi, raditi i samo raditi. Ali u korist kakve više vrijednosti bi jedan Picula izigrao obaveze prema europarlamentu s jedne strane i stranci s druge? Piše on nešto tamo, doduše, ali sve bi bio prije u tom pisanju nego jedan od onih kojima je jezik domovina. Nikakav u tome ni mislilac ni strateg, nego čovjek beskičmenjak, idealan karijerist – koji će uvijek raditi ono što treba da bi si osigurao ugodne temperature i karijericu. Ako ni to nije dovoljno od komparativnih prednosti, iza sebe ima i predgovor za trash knjižurak svog briselskog pajde Davora Ive Stiera u kojem se razvija teorija ''nove hrvatske paradigme'' i ''arhitekture novog HDZ-a''. Ali ne bih ja to spominjao kao puki znak Piculinog lošeg ukusa: sadržaj Stierove knjige čini da šurovanje s njim – šurovanje, da se razumijemo, ne puko privatno, što ne predstavlja osobit problem, nego upravo publicističko šurovanje – ultimativno kompromitira za rolu vođe ikakve istinske opozicije. Radi se, naime, o teoriji ''paradigme društvene integracije'', koja advocira odvođenje hrvatske politike u fazu postpolitičkog Konsenzusa (naravno, na bazi HDZ-ove paradigme). Vječito sekundiranje HDZ-u, na način da je prihvaćao taj Konsenzus, tj. HDZ-ovu političku paradigmu kao svoju, i je ono što je SDP učinilo vječitim pušioničarem svih izbora, do konačnog puknuća poput tikve i potrebe za izborom novog stranačkog čela. I zamislimo sada da se nakon svega očele nekime tko je još izrazitiji u istome, štoviše upravo kum pseudoznanstvenog novorođenja politike Konsenzusa – pa divno! Ne može bolje. Picula bi bio nastavak Milanovićeve tragike drugim sredstvima, samo još i tragičniji, veći Milanović od samog Milanovića u njegovom kapitalnom krivom koraku. Totalno sam za to: nema im bržeg puta ka konačnom nestanku. Ne postoji jasnije oličenje svega što je oduvijek temeljno krivo u modelu političke egzistencije SDP-a, u tom toplom zagrljaju s bratskim HDZ-om, od publicističkog zagrljaja ustierkane braće po apanaži, Picule i Stiera. Nećemo potemkinova sela – Piculu i na fasadu, kad je već to priroda onoga iza fasade! Neka stvari budu transparentne.
Ali ne! Lažem!
Iz fokusa mi naglo ispada sramotni predgovor i na usnama obasjanima heurekom pojavljuje se jedno ime...
Pa da, pa šta!
Kako se nitko dosad nije sjetio? Postoji jedno veličanstveno rješenje za ovaj kadrovski problem, koje uistinu ne može omanuti... Kooptirati ga nazad u stranku, nekadašnjeg njenog prvog ideologa, Račanovu desnu ruku. Samo on i nitko više.
TOMCA ZA STEČAJNOG UPRAVITELJA SDP-a!!!! IDEEEMO ZDRAVKEC!
Post je objavljen 25.09.2016. u 09:09 sati.