Marketing
Rusko-turski dogovor o gradnji plinovoda u okviru globalnog nadmetanja
Sažetak: Rusija i Turska ponovo popravljaju odnose, pa se obnavlja i projekt gradnje plinovoda preko Crnog mora od Rusije do Trakije. Razni predlagani i odbacivani projekti gradnje plinovoda iz Rusije i Srednje Azije prema Europi dio su geostrateške igre, a u srži je odlučnost Rusije da prekine transport kroz Ukrajinu. Isprepleteni su interesi Rusije, EU, Njemačke, Italije, Višegradske skupine, Irana, SAD, Kine… U svemu tome, Hrvatska je na rubu i ne smije se previše vezati uz jedan projekt, kao što je LNG na Krku.
Turska je 8. rujna dala preliminarnu dozvolu ruskom izvozniku prirodnoga plina Gazprom za gradnju plinovoda "Turski tok" preko Crnog mora. [1] Plinovod će voditi od sjeveroistoka ka jugozapadu, od Anape u Rusiji do Kiyiköya u Trakiji (europski dio Turske). Predviđeni kapacitet je 31,5 milijardi mł/god., s mogućnosti da se kasnije udvostruči. Dio plina išao bi za potrebe Turske, koja je veliki potrošač, a drugi dio bi se transportirao preko Grčke dalje na zapad i sjever, u europske zemlje.
Toplo i hladno između Rusije i Turske
Projekt je razvijen modifikacijom ranijeg projekta "Južni tok", plinovoda koji je trebao voditi preko Crnog mora do Bugarske i zatim preko Srbije i Mađarske do Austrije. Realizaciju tog projekta spriječila je Europska komisija zbog stavki ugovora koji su Rusiji davali preveliki udio u vlasništvu i upravljačkim pravima nad dijelovima plinovoda u drugim zemljama.
Projekt "Turski tok" je bio najavljen prilikom posjete Vladimira Putina Turskoj u prosincu 2014.. Turska je ranije odobrila dio trase "Južnog toka" koji je išao kroz Isključivu ekonomsku zonu Turske na Crnom moru.
Projekt je bio suspendiran nakon što je u u studenome 2015. Turska oborila ruski avion iznad Sirije. Aktualiziran je u srpnju 2016.. Putin i Erdogan, dvojica izrazito autoritarnih vođa, ponovo su našli zajednički jezik, nakon što je i Erdogan došao u sukob sa EU:
Nisu još date dozvole za kopneni dio projekta, jer još nisu ni obaavljene pripremne radnje. Turski mediji javljaju da je Gazprom počeo istraživanjem zemljišta u Trakiji.
Geostrateške igre: Rusija i EU
Stalne promjene oko planiranih i odbačenih projekata plinovoda, koji iz Rusije i Srednje Azije raznim putevima vode prema zemljama članicama Europske unije, posljedica su komplicirane igra geostrateških i ekonomskih interesa.[11] U tome sudjeluju sve svjetske sile i obuhvaćaju cijelu zemaljsku kuglu.
Plinovodi preko Bjelorusije normalno rade, a plinovode preko Ukrajine Rusija nastoji zatvoriti; planiraju obustaviti njihovo korištenje do 2019. g.. Spor s Ukrajinom oko cijene plina vuče se već 25 godina, od raspada SSSR-a.[2] Stiče se utisak da Rusija u prvom redu ima geostrateški interes da zaobiđe Ukrajinu, jer bi se inače neki kompromis našao.
Europska unija pritišće Rusiju, koja jako ovisi o izvozu energenata, ali ne želi prekinuti uvoz prirodnoga plina koji joj je potreban. Ima simpatije za Ukrajinu, ali ne želi prekinuti poslove s Rusijom.
Tako dolazi do toga da se planiraju transportni putevi iz Rusije u Srednju i Jugoistočnu Europu, umjesto najkraćim putem, naokolo preko Turske ili pak Baltičkoga mora i Njemačke (plinovod Sjeverni tok, za koji, unatoč sankcijama, zapadne tvrtke i Gazprom planiraju udvostručenje kapaciteta [3]).
Srednjoazijske zemlje također trguju plinom prema Europi i planiraju se novi plinovodi preko Turske. One imaju također posebne odnose s Rusijom, a moraju oprezno igrati i prema Kini i SAD.
Važnost ukidanja sankcija Iranu
Nakon skidanja sankcija zbog nuklearnog programa, Iran planira udvostručiti proizvodnju prirodnoga plina na milijardu prostornih metara dnevno (365 milijardi godišnje) do kraja slijedećeg petogodišnjeg plana, 2020. g..[4]
Nuklearne elektrane, o kojima se potpisuju ugovori o gradnji s Rusijom, smanjile bi danas vrlo visoku domaću potrošnju prirodnoga plina. Iran planira veliki rast izvoza, preko LNG terminala ili plinovodima, koji bi prema Europi opet išli preko Turske (a dio na istok prema Indiji). Očekuju privući strane i domaće investitore, osobito u eksploataciju ležišta u Južnoj Partiji, koja po porocjeni sadrže 8% svjetskih rezervi.
Iran ima najveće dokazane rezerve prirodnoga plina na svijetu: 33,6 tisuća milijardi prostornih metara.
Projektirani rast potrošnje povećao bi izvoz u puno većoj mjeri, jer Iran danas troši gotovo sav prirodni plin koji proizvede. [5] Iran je četvrti potrošač u svijetu (iza SAD, Rusije i Kine) i trenutno peti proizvođač (iza Rusije, SAD, Kanade i Katara). [6]
Velika, ali ograničena uloga Norveške
Da bi se shvatili odnosi veličina: projektirana godišnja proizvodnja prirodnoga plina u Iranu je triput veća od maksimuma koji može postići Norveška, drugi najveći snabdjevač zemalja Europske unije prirodnim plinom.
U posljednjem kvartalu 2014. i prvom kvartalu 2015. g. Norveška je pretekla Rusiju kao najveći snabdjevač Zapadne Europe prirodnim plinom, ali Gazprom je ostao najvažniji snabdjevač istočnih članica Europske unije, te EU u cjelini (42% 2014. g.). Ali i ukupni uvoz prirodnoga plina u EU opao je u odnosu na 2013., pa je pad uvoza iz Rusije 10%. Udio Norveške porastao je sa 34% na 38%.[7]
To je bila posljedica geostrateškog sukoba EU i Rusije zbog rata u Ukrajini, ali i smanjenja cijena za uvoz iz Norveške, koja nudi fleksibilnije mehanizme određivanja cijene, prateći pad cijena nafte.
S druge strane, Europska unija, osobito njene najnaprednije članice, provodi dugoročni program mjera za znatno smanjivanje ukupne potrošnje primarnih oblika energije - barem 30% do 2050. g.. [8] To je najvažnija značajka "energetskog zaokreta" (Energiewende), a tek zatim znatan rast korištenja obnovljivih izvora. U neposrednoj budućnosti te će mjere malo utjecati na korištenje prirodnoga plina, jer su TE na prirodni plin fleksibilne i povoljne za kombinaciju s isprekdidanim obnovljivim izvorima (sunce i vjetar), najveći pritisak je na TE na ugljen, a planira se i zatvaranje znatnog broja nuklearnih reaktora. U daljoj budućnosti, međutim, energetski zaokret će dovesti i do znatnijeg pada korištenja prirodnoga plina.
Interes Italije suprotan interesu Njemačke
Italija ima snažan interes u gradnji plinovoda preko Crnoga mora, Turske i Balkana. Važan Trans-jadranski plinovod (TAP) vodit će iz Grčke preko Albanije u južnu Italiju. Početak radova na gradnji TAP-a svečano je proglašen u Ateni u svibnju o.g.. [9] TAP će transportirati prirodni plin iz Azerbajdžana, posredstvom Trans-anatolskog plinovoda (TANAP) kroz Tursku, te potencijalno također iz Turkmenistana i Irana. Također, izvor za dostavu u Italiju bi mogao biti dolazni LNG terminak u grčkoj luci Aleksandropulis, gdje se dovozi ukapljeni naftni plin iz Katara i Alžira.
Italija je veliki potrošač i uvoznik prirodnoga plina, kojeg uvozi s raznih strana, a mogla bi postati i važno transportno čvorište. Zato je talijanska kompanija ENI bila jedan od glavnih sudionika u projektu "Južni tok". ENI uvozi mnogo prirodnoga plina i ima interes održati dobre odnose s Rusijom i Gazpromom, ali i imati alternativu. Isto vrijedi naravno i za druge, npr. veza Gazproma i mađarskog MOL-a (te time i Ine).
Zbog tog interesa, Italija se protivi planu udvostručenja kapaciteta plinovoda Sjeverni tok, kojeg su neočekivano najavili Gazprom i četiri velike energetske kompanije iz EU u lipnju 2015.. To bi znatno povećalo značaj Njemačke (plinovod vodi od viborga u Rusiji do Greifswadloma u Njemačkoj). Kancelarka Angela Merkel odbija optužbe o kršenju embarga EU protiv Rusije argumentom da se radi o privatnim tvrtkama, a ne međudržavnim ugovorima. [10]
Interes zemalja istočnoga Balkana i Višegradske skupine
Iz istih izvora, priključcima na teritoriji Grčke prema sjeveru, moći će se snabdjevati i Bugarska, Rumunjska, Makedonija i Srbija, koje bi time smanjile svoju ovisnost od Rusije. U prosincu 2015 sklopljen je ugovor o gradnji plinovoda između Grčke i Bugarske, a u lipnju 2016. o trasportu plina. [12] Europska unija podržala je gradnju plinovoda donacijom i kreditom, a talijanski Edison ima 25% udjela.
Bugarska sklapa slične ugovore o gradnji novih plinovoda i trgovini s Rumunjskom i Srbijom. Prilikom potpisivanja Bugarsko-Srpskog ugovora o gradnji plinovoda Niš-Dimitrovgrad, u lipnju ove godine, predstavnik EU Maroš Šefčović (potpredsjednik Europske komisije za Energetsku uniju) obećao je pomoć, da bi se zemljama Zapadnoga Balkana osigurala tri pravca dobave plina. [13] Plin bi mogao teći u oba smjera, prema sjeveru u Rumunjsku, u Mađarsku i dalje prema Baltiku, ali i obrnuto (plin iz LNG terminala, ali i ruski plin preko Baltičkog mora i Njemačke).
Gradnja pravaca dobave s juga može se promatrati i kao akcija, da se smanji zavisnost zemalja istočne Europe od Njemačke; a onda i ideja uže suradnje u trokutu Baltičko - Jadransko - Egejsko more dobiva smisao pritiska da se ograniči moć Njemačke, kao i Rusije.
Ukrajina pak, uz pomoć zemalja Europske unije, razvija mogućnosti da se snabdjeva prirodnim plinom sa zapada, koristeći postojeće cjevovode za suprutni tok. Paradoks je da okolnim putem djelomice opet dobiva ruski plin, možda jeftinije nego da ga kupuje direktno od Gazproma.
Zemlje zapadnog Balkana i Mađarska su računale da bi preko Grčke mogle dobivati i ruski plin iz Turskog toka. To je bilo stopirano, a sad je obnovljeno.
Zemlje Višegradske skupine (V4: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) na gubitsku su zbog zatvaranja plinovoda kroz ukrajinu. Prirodno je također da im suradnja Njemačke i Rusije, koje ih zaobilaze, stvara nelagodu. Zato su interesno bliski Italiji. [14]
Interes Sjedinjenih Američkih Država
Diplomacija SAD je pritiskala za sklapanje navedenih ugovora između Grčke i Bugarske. [15] SAD imaju geostrateški interes da suzbiju utjecaj Rusije, ali i budući ekonomski interes u mogućem izvozu prirodnoga plina.
Prema izvještaju "Energy Outlook 2015", koji je u tavnju 2015. objavila US Energy Information Administration (EIA), [16], proizvodnja prirodnoga plina u SAD će do 2020. porasti za 29%, a više od polovice nove proizvodnje će ići u izvoz, pa će SAD 2017. g.postati neto izvoznik. Prirodni plin iz šejla činit će 3/4 rasta proizvodnje. Većinu izvoza činio bi ukapljeni plin (LNG), a nemali dio i izvoz plinovodom u Meksiko.
U raznim scenarijima, izvoz LNG 2040. g. mogao bi biti skroman (5,6 milijardi prostornih metara godišnje) ili vrlo velik (291 milijardi mł). Preko izlaznih LNG terminala plin se može izvoziti u Europu, ali i u Aziju, gdje se SAD opet pojavljuju kao suparnik Rusiji u borbi za rastuće kinesko tržište. Izvoz u Europu mogao bi ići preko dolaznih LNG terminala na Atlantiku, Baltiku ili Jadranu. Amerikancima je u interesu održati što više otvorenih opcija.
Interes Kine
Rusija je, nakon sukoba s EU zbog okupacije dijala ukrajinskog teritorija, sklopila dva sporazuma o izvozu prirodnoga plina iz sibirskih ležišta Irkutsk i Jakutija u Kinu, prvo 2014. za 38 milijardi m3/god, a zatim 2015. za daljih 30 milijardi mł/god., te druge ugovore o suradnji.[17] Ti su ugovori sklopljeni nakon desetak godina priprema. Sukob Rusije sa EU vjerojatno je potakao njihovo potpisivanje. Rusija je vjerojatno morala popustiti Kini u cijeni i drugim uvjetima.
Kina intenzivno radi na smanjivanju zagađenosti okoliša, osobito zraka u gradovima, smanjivanjem ovisnosti o ugljenu. Uz to, naravno, želi osigurati dovoljno energenata za dalji rast, iako znatno nižim tempom nego dosad i uz fokus na povećanju učinkovitosti. [18] Planira povećanje potrošnje prirodnoga plina, kojisad ima malen udio. Uvoziti ga može iz Rusije, srednjoazijskih država i SAD.
Može li konflikt između EU i Rusije eskalirati?
Europska unija i Rusija igraju klasičnu taktičku igru pritisaka i popuštanja, da bi osigurali svoje interese. Rusija ima prednost utoliko, što danas ima čvrstu autoritarnu vlast, a interesi zemalja U su heterogeni. Ekonomski, međutim, Rusija je slabija.
U travnju prošle godine EU je optužila Gazprom za kršenje tržišnih zakona, nabijanjem cijena istočnoeuropskim kupcima prirodnoga plina. Načelno, Gazprom bi mogao biti osuđen da plati globu do 10 milijardi eura. [19] Malo je naravno vjerovatno da će se to dogoditi; to je samo potez u igri.
Među oštećene zemlje bi trebala spadati i Hrvatska. Koliko pak mi plaćamo uvozni prirodni plin, po kojim cijenama, tko od toga ima najviše koristi a tko štete, te bismo li mogli proći jeftinije, naravno je tema o kojoj obični građani ne trebaju ništa znati.
S druge strane, Gazprom je već koristio privremenu obustavu isporuke kao sredstvo za pritisak zbog dugova Ukrajine, u siječnju 2006., siječnju 2009. i lipnju 2014., te na pritiske odgovara novim prijetnjama o dugoročnom prekidu isporuka. [20] I to je malo vjerojatno da će se dogoditi, jer si Rusija ne može dozvoliti gubitank europskog tržišta.
Države ekonomski ratuju zbog neekonomskih ratova. Obje strane su svjesne da svakim potezom i same trpe štetu, i zato su se dosad čuvale da odu predaleko. I jedni i drugi paze da ne provociraju žestoku reakciju protvnika, koja bi mogla dovesti do nagle eskalacije sukoba.
SAD i SSSR igrali su tu igru desetljećima, na nevolju mnogih zemalja "Trećeg svijeta" u kojima su se nadmetali, ali izbjegavši globalni sukob. Na kraju je on riješen bez katastrofalnog rata. S druge strane, ove napetosti podsjećaju na situaciju u Europi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kad su postojale tenzije koje su povremeno rasle i padale, pa na kraju eksplodirale u opći rat zbog marginalnog povoda.
Rusija je sada jaka, između ostaloga i zato jer ima nuklearno naoružanje (kojeg se npr. Ukrajina dobrovoljno odrekla, a Rusija je tada obećala poštovati ukrajinske interese). Na dulji rok, ekonomska slabost Rusije mogla bi više doći do izražaja, kao što se dogodilo i sa SSSR-om. Ona bi se mogli naći u jednakoj situaciji kao čelnici OPEC-a, koji su "drugim naftnim šokom" 1979. godine bacili rukavicu Zapadu i neko vrijeme je izgledalo da će o nafti ovisini Zapad morati pokleknuti (uz neke distopijske vizije o svijetu kojim dominiraju arapski šeici). Međutim, nakon nekoliko godina koordinirane akcije SAD i zapadne Europe, došlo je do drastičnog pada cijena sirove nafte sredinom 1980-ih.
cijene su se održavale niskima sve do Drugog iračkog rata 2003., kad su naglo skočile. Na tom skoku cijena, najviše je profitirala Rusija, koja se riješila dugova i počela ostvarivati znatne vanjskotrgovinske viškove. Vrijednost ruskog izvoza porasla je 1999.-2008. šesterostruko, od čega nafta i plin čine 68%. Time su sanirane socijalne prilike u zemlji i učvršćen Putinov režim.
A gdje je tu Hrvatska?
Europska unija nastoji izgraditi alternativne dobavne pravce, da ne ovisi o Rusiji, ali LNG terminali su skupi. Planira se gradnja mnogih, ali sigurno neće svi biti realizirani.
Hrvatska kao mala i neutjecajna zemlja ne smije sve nade polagati u jedan veliki projekt gradnje dolaznog LNG terminala, čak i ako ga EU podržava. Terminal za ukapljeni naftni plin u Omišlju jedan je od elemenata u toj ekonomskoj i geostrateškoj igri. Problem za Hrvatsku jest, da je to za nas golemi projekt i velika odluka, dok je za globalne igrače, koji odlučuju, tek jedna odzamisli koja se može, a i ne mora ostvariti.
Isto vrijedi za zamisao da se na TAP nadogradi i jedan krak, koji bi preko Crne Gore vodio u Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku, te možda dalje prema srednjoj Europe. Teško da se to može ostvariti, s obzirom na sve konkurentske projekte na jugu (kroz Italiju) i istoku (kroz Bugarsku).
Te, naravno, treba biti vrlo oprezan s nadama u nalaženje novih ležišta plina u Jadranu. Čak i da se one nađu, posve sigurno se neće raditi o količinama s kojima bismo mogli konkurirati Norveškoj ili Kataru. Ako bi se sadašnje ukupne poznate zalihe prirodnoga plina u Hrvatskoj udvostručile, to bi bilo tek jednako jednogodišnjoj proizvodnji Norveške.
Igre prijestolja nastavljaju se na šahovskoj ploči zemlje, a ovo je naravno samo isječak iz isprepletenih događanja. Živimo, nažalost, u zanimljivim vremenima. [21]
BILJEŠKE
[1] Gazprom's Turkish Stream Gains First Turkish Permits (naturalgaseurope.com, 8. rujna 2016) ^
[2] Russia–Ukraine gas disputes (Wikipedia) ^
[3] Second gas pipeline under Baltic in the works (19. lipnja 2015.; vidi i fusnotu 10) ^
[4] Iran targets 1 bcm/d gas production by 2020 (Enerdata, 26. svibnja 2015.) ^
[5] http://cbw.ge/home/iran-gas/ ^
[6] http://www.iea.org/aboutus/faqs/gas/ ^
[7] Norway overtakes Russia as western Europe's top gas supplier (Naftogaz Europe, 22. svibnja 2015.) ^
[8] 2050 Energy strategy (ec.europa.eu/energy) ^
[9] Transjadranski plinovod i “energetska neovisnost” Balkana (bilten.org, 18. svibnja 2016.) ^
[10] Prirodni plin iz Rusije u EU ići će proširenim "Sjevernim tokom" (osim ako možda ipak ne) (12. rujna 2015.; vidi i fusnotu 3) ^
[11] The Russian pipeline waltz : Exploring trade-offs between recently launched pipeline projects (18. lipnja 2015.) ‘
[12] Bulgaria and Greece sign agreement on gas pipeline interconnection (28. lipnja 2016.) ‘
[13] Serbia, Bulgaria to Work on Gas Interconnection (naturalgaseurope.com, 24. lipnja 2016.) ‘
[14] The Italian Ally In The V4 Gas Security Battle (naturalgaseurope.com, 1. kolovoz 2016.) ‘
[15] US diplomacy to push for the Greek-Bulgarian gas pipeline, 13. listopada 2015 ‘
[16] The United States could become a net gas exporter by 2017 (29. travnja 2015.).Također vidi studiju američke CoBank, VIDEO: U.S. to be net exporter of natural gas by 2017 (28. rujna 2015.) ‘
[17] Gazprom and CNPC sign Memorandum of Understanding on underground gas storage and gas-fired power generation (Gazprom.com, 25. lipnja 2016.). Na ovom blogu: Energetski ugovori Rusije i Kine, te Europske unije i Maroka, 11. svibnja 2015. ‘
[18] Kineska energetika na prijelomnoj točki: od rasta ka učinkovitosti (na ovom blogu, 30. srpnja 2015. ‘
[19] Gazprom charged with market abuse by EU in challenge to Putin (22. travnja 2015.) ‘
[20] Zatvara li Gazprom plinsku slavinu (23. travnja 2015.) ‘
[21] O nekim aspektima geostrateških odnosa, vidi članke na ovom blogu: Ukrajina i prirodni plin : interesi Rusije, Europe i SAD (7. ožujka 2024.) i O suradnji njemačke i Kine u ozračju ukrajinske krize (8. prosinca 2014.) ‘
Post je objavljen 23.09.2016. u 17:51 sati.