Znači, to je to? Nemaš kaj reći? Ok, bilo je očekivano, obzirom na situaciju. U jednu ruku, pao mi je kamen sa srca, osjećaj krivnje kojeg nosim jedno vrijeme. S druge strane, drago mi je što konačno znam da znaš sve, više ne moram nagađati. I sada mi nije žao što sam uspjela naći snage da ti to kažem na tako izravan način (makar, uvijek sam s tobom i bila iskrena, ponekad i previše, ako je to uopće moguće biti). Teško je, znaj. I uvijek će biti, pogotovo ako/kad se sretnemo. Koljena će zaklecati, srce ubrzati, disanje će postati pliće...ali, i osmijeh će biti tu, barem na mojem licu...i glava neće biti pognuta, već će stajati ponosno...i nitko neće znati kako se osjećam...osim tebe. A srest' ćemo se, kad tad. Kao što sam rekla, vrijeme će pokazati... Nije ovo zbogom, već doviđenja. Doviđenja, ljubavi moja, doviđenja do nekog novog susreta, nekih novih okolnosti, do nekog novog života...jer u ovom nam očito nije bilo suđeno... Grlim te...i šutim...i ostajem tako...zauvijek... Volim te!
Post je objavljen 23.09.2016. u 10:35 sati.