Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kamena-kucica-na-skoju

Marketing

Idem...

Sutra idem na Brač. Do Supetra samo, sve ostalo je daleko. U snovima koji blijede. Tri koraka uvik isprid, uzmiče (mi) škoj i gubi se u izmaglici. Kao pijesak među prstima, lagano curi i nestaje. Sve kao da ne bi i neće, al' bitku po bitku, gubi pred životom i krivosuđem.

Dugo već ne gledam unazad, a naprid ne vidim. Šta li se je zadnje zbilo, ne znam. Kad li sam zadnji put bila na sudu, ne mogu se sad sjetiti. A kopati mi se ne da po stoput prevrnutim papirima. Ne da mi se ni po blogu prekapati, pa to ti je. A nije ni važno. Možda i ovaj put bude dobro kao prošli, pa skonča crno na bijelom, jer sutkinja je, navodno, u prolazu dobacila... "sve znam, ja bih to završila"... eh, da (mi) nije za zaplakati, veselo bih se nasmijala.

"Kao da se vrime zaplelo u švere, ni lita ni zime ne dotiču mene, sta je svit"... i može li itko bolje i ljepše od našeg Tedija, s(a)kupiti život u samo jednu šaku riči... a život se svejedno, žilavo vrti i gre naprid.



Tedi Spalato - Sve ću preživit

"I put u pakao popločen je dobrim namjerama", rekli su davno neki mudri ljudi, a ja kao da sam mu tek sad oćutila pravo, svu snagu, dubinu i moć.
"Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi..." ... "Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene, susreli smo se kao ptica i oluja"... i doista tako jest, da se "tvrđava" o' života igra s nama?... ili mi s njom?... Za sebe uvijek imamo dobre namjere, tim smjerom gazimo, u tom pravcu odlučujemo, mislimo, osjećamo... za sebe i za svoje bližnje.

Ali život nije perfekcija, niti smo mi perfekcionisti. Godina je započela s kišom, izmijenila godišnja doba, skoro će i kraju svome doći, ali sunce nikako da grane i obasja pute. Šućmurasto se obojalo vrime, baš ka' i lito ovo, ča ni pošteno ni došlo, a već je debelo ošlo. Pa zapleteni u toj mriži o' života, još stojimo u mistu, obamrli u trenucima postojanja. Iz dana u noć, i nima kraja. A prevalilo se u životu i godina i tuga. Prvo više ne brojim (sve važnije mi je da postojim... eh, šta (nam) rade te godine), drugome ne znam broja. Ali ova je tuga neizrecivo drugačija i veća, dublja i teže probavljiva... eh, lako je meni za mene, tek sada ćutim pravo.

I ma što 'ko rekao i mislio, i ma koliko me bilo ili ne bilo (mea culpa, mea culpa), ja sam svejednako nepopravljiva ovisnica o ovom svom blogo-dnevniku. Jednom i jedinom. I baš ga imam rad'. I baš bi mu trebala dati više vremena i ljubavi. Ali budem. Kad i ako se izborim sa svojim perfekcionizmom. Kad i ako očistim ovaj nered od života. A čistim ga, čistim... eh, šta bih ja bez pjesama i poslovica.



Arsen Dedić - Čistim svoj život

A kamena dlaku mijenja, ali ćud nikada!... Pa i sada hvata zadnju minutu, da joj baš sve ne procuri kroz prste!... Držite mi fige, sjutrom u 10,30...!


Post je objavljen 22.09.2016. u 19:51 sati.